Jutarnji list: 18. 07. 2001.

Reforma kao revolucija

Ratko Bošković

Hrvatske građane već je zahvatila revolucija koje oni nisu ni svijesni: mirovinska reforma koja je počela, donosi dubok zaokret ne samo u ekonomskom životu svakog pojedinca i svakog poduzeća, nego i u makroekonomiji. Današnje najviše društvene vrijednosti ustupaju mjesto novima, mijenjaju se prioriteti i način razmišljanja, uvodi se djelotvorniji način upravljanja životnim rizicima, dolazi posve nov način financiranja i pokretanja gospodarskog razvitka.

Uzajamnost i generacijska solidarnost u mirovinskom osiguranju, koji su se u rukama zločinačke državne administracije tako lako preokrenuli u sustav povlastica za moćne društvene slojeve i privilegija za političku elitu, smjenjuju štednja i ulaganja prema tržišnim načelima. Pasivna ovisnost građana o tuđoj pomoći i milostivosti povlači se pred aktivnim upravljanjem vlastitom sudbinom: strah i strepnja od budućnosti ostaju u prošlosti, svatko dobija priliku da sam najviše utječe na to kakvim će standardom živjeti.

Čini se da su ta zdrava, razumna, poštena i pragmatična načela već preobrazila i državne službenike koji ostvaruju mirovinsku reformu. Prošli su tjedan na seminaru, koji je u Trakošćanu organizirala američka korporacija Carana uz pomoć World Learninga, novinari imali prilike sami se uvjeriti da između ljudi koji danas podižu nove stupove mirovinske reforme i ljudi koji su proteklih godina vodili slične krupne javne projekte postoji golema razlika. I ozračje u kojemu se danas osnivaju nove mirovinske institucije neusporedivo je ambicioznije, življe i transparentnije od ozračja u kojemu se, na primjer, gotovo u ilegali osnivalo tržište kapitala, kalkulantski provodila kuponska privatizacija ili u grču uvodio PDV.

Čelnici središnjega Registra osiguranika (Regosa) i Agencije za nadzor mirovinske reforme (Hagene) ostavljaju dojam izvanredno upućenih i djelotvornih administratora. S vrlo malim sredstvima iz proračuna (oko 20 milijuna kuna za ovu godinu) i još manjim brojem zaposlenih (u Regosu jedan namještenik radi tri posla) te su ustanove u vrlo kratkom vremenu s lakoćom obavile posao koji se u prijašnjim vladama vukao godinama: donijele su sve provedbene propise, same su proizvele kompjutorski softver, pokrenule obrazovanje sudionika reforme. Za hrvatske prilike gotovo je nevjerojatno da ljeto ne odgada početak promotivne kampanje ili da će budući štediše u drugom mirovinskom stupu za mjesec-dva moći birati hoće li im Regos izvješća o stanju njihova računa slati na kućnu ili e-mail adresu.

Načela štednje i tržišta, osim u živote pojedinaca i javnih institucija, donose dramatičnu promjenu i na financijskoj sceni. I u Hrvatskoj se napokon rađa newyorški Wall Street ili londonski City: javljaju se izazovni novi poslovi poput upravljanja investicijskim fondovima, rastače se bankocentrični financijski sustav, nastaje konkurencija financijskih posrednika, ulagačima se otvara ponuda raznovrsnih financijskih instrumenata, poduzetnici dobivaju priliku da novac za razvoj osiguraju izravno iz štednje najširih slojeva građana.

Na prvi pogled, postotak i količina novca koji se mirovinskom reformom iz postojećeg sustava solidarnog osiguranja preusmjeravaju u privatne investicijske fondove ne čine se znatnima.

Od sadašnjeg mirovinskog doprinosa, koji iznosi 19,5 posto bruto dohotka, u obveznu mirovinsku štednju ili takozvani drugi stup preusmjerit će se pet posto. Najmanje polovicu toga novca fondovi će ulagati u državne obveznice, dakle posudit će ga natrag državi da bi ona imala otkud isplatiti klasične mirovine pa će za ulaganja u dionice ili obveznice poduzeća ostati samo dva i pol posto bruto plaća. Ali i to bi moglo biti posve dovoljno da hrvatsko gospodarstvo izvede iz stagnacije.

Prema procjenama Svjetske banke koja svojim kreditima sufinancira hrvatsku mirovinsku reformu, za 20 godina u privatnim mirovinskim investicijskim fondovima, obveznima i dobrovoljnima, moglo bi biti prikupljeno izmedu 25 i 30 posto bruto domaćeg proizvoda. Na današnjoj razini BDP-a od 20-ak milijardi dolara, građani koji rade i štede za mirovinu raspolagali bi sa šest-sedam milijardi dolara!

Taj akumulirani novac na posljetku će posve promijeniti i društvenu etiku i odnose političke moći u državi. Sadašnju dominaciju privilegiranih skupina, koje parazitiraju na današnjoj generaciji umirovljenika, zamijenit će odlučivanje samosvjesnog građanskog sloja ljudi koji rade, štede, investiraju i o svojoj se dobrobiti najviše brinu sami.