Ako je točan sadržaj sporazuma između Hrvatske i Slovenije o razgraničenju na moru kako je obavljen u medijima i velikim dijelom potvrđen od samih pregovarača, tada službena Ljubljana ima mnogo razloga za slavlje. Jer upravo stupanjem na snagu tog sporazuma Slovenija se definitivno odljepljuje od Balkana te pred vratima Europske Unije pojavljuje kao najozbiljniji kandidat za najvjerojatnije nulti krug proširenja.

Nakon osamostaljenja postignutog usporedo s Hrvatskom godine 1991., slovensko je političko vodstvo pred svoju diplomaciju postavilo samo dva strateška cilja: punopravno članstvo svoje države u EU i NATO-u. Kriza na Balkanu i nejedinstvo unutar EU imali su presudan utjecaj na činjenicu da ti ciljevi dosad nisu ostvareni. Koliko je kriza na Balkanu u tom pogledu bila važna vidjelo se iz NATO-ova odbijanja slovenske kandidature za ulazak u punopravno članstvo u takozvanom prvom krugu proširenja. Pri donošenju takve odluke veliku je ulogu imala činjenica da se Slovenija s Balkanom još nije formalno razgraničila. Premda naizgled nebitna, ta činjenicaje vrlo važna jer u uvjetima sve veće slovenske gospodarske i političke prisutnosti na Balkanu predstavlja izvor ograničenja za njezina vojno-diplomatska nastupanja. Svjesna da joj jedinu stvarnu prepreku na putu ostvarenja njenih strateških ciljeva predstavlja upravo spomenuta mogućnost postavljanja zahtjeva za različitim koncesijama od strane Hrvatske, Slovenija se u svojim odnosima sa Zagrebom odlučila za preuzimanje diplomatske inicijative putem postavljanja nerealnih kontra zahtjeva. U tome joj je u velikoj mjeri išla na ruku činjenica da hrvatsko-slovenski odnosi za Zagreb nikada nisu bili tako važni kao što su bili za Ljubljanu. Kao rezultat takve slovenske strategije, prije svega uvjetovane strahom od Zagreba, hrvatsko-slovenske odnose u drugoj polovici 90-ih godina karakterizira neprekidno povećanje broja neriješenih međudržavnih pitanja.

Premda se službena Ljubljana trudila dokazivati kako je za njihovu pojavu i nerješavanje kriv Zagreb, spoznaja da se u najvećem broju slučajeva radilo o problemima koji su tražili izmjene postojećih hrvatsko-slovenskih odnosa na štetu Zagreba pokazuje stvarni izvor njihova nastanka. Izbijanje novih kopnenih graničnih sporova u Istri i Međimurju te perpetuiranje krize zbog nuklearke Krško kad je Hrvatskoj električna energija bila najpotrebnija predstavljaju samo neke od najvidljivijih primjera navedene slovenske strategije.

Zbog činjenice da Hrvatska predstavlja njezina jedinoga balkanskog susjeda, Slovenija je realizaciju svoje strategije u odnosima sa Zagrebom podredila ostvarenju prije svega sigurnosnih prioriteta, i to: osiguranja pristupa otvorenome moru i zadržavanje postojeće vojno-obavještajne prisutnosti na Svetoj Geri.

Budući da je vidljivo kako je Slovenija te ciljeve, sudeći prema rezultatima najnovijih hrvatsko-slovenskih pregovora, ne samo uspjela u potpunosti ostvariti već istodobno zadržati i diplomatske rezerve koje si je s vremenom sama stvarala, potvrđuje puni uspjeh slovenske diplomacije. Koliko je taj slovenski uspjeh velik i međunarodno važan, mogli bismo doznati vrlo brzo ili, točnije rečeno, kada mi u Hrvatskoj počnemo prve ozbiljnije pregovore za državno razgraničenje od svojih balkanskih susjeda, i to ne samo na Prevlaci, nego i na Dunavu, Uni i drugim za susjede navodno spornim područjima. Za razliku od borbe za međunarodno priznanje, koju su Zagreb i Ljubljana u svoje vrijeme provodili zajednički, borbu za konačno utvrđivanje hrvatskih istočnih granica, koja predstavlja uvjet za hrvatsku realizaciju individualnog pristupa EU, Zagreb će morati obaviti samostalno.