Vjesnik: 28. 07. 2001.
Naša povijesna vrata i prozori gledaju na Zapad, ali i na Balkan
Hrvatska politika i hrvatska javnost podijeljene su između »euroljubaca« i »euroskeptika«. Strah od globalizacije i europeizacije nije samo naša »povlastica«, ali je svakako najozbiljniji nacionalni problem. Hrvatski je »eurostrah« to strašniji što se pokušava prikazati kao hrabrost, kao vrlina, kao ponos, a rađa samo zatvaranje i propadanje / Smiješan je sav taj paradno-medijski štih
u kojem elita G-8, kao i nogometne ili rockerske ultrazvijezde, kruži planetom, zapravo kao talac čitavih vojski osiguranja, elektronike, dizajna, kuhara i konobara koji u Genovi ne smiju servirati znameniti »pesto genovese«, jer je poznato da Japanci naprosto mrze češnjak!MILAN RAKOVAC
Masovno političko nasilje rezultat je mješavine visokih strategija i lokalnih dinamika. Od Ataturka do Beneša, od Ben Guriona do Nehrua, od Siad Barrea do Miloševića, politička vodstva potpale fitilj, što drugi - obični ljudi - spremno prihvaćaju. Barem zato da zapale susjedovu kuću«.
Tako piše Paolo Macry u Corriere della serra (premda zaboravljajući na fašistički kulturocid nad 650.000 Hrvata i Slovenaca Julijske krajine), pišući o gorkim iskustvima dvadesetog stoljeća.
Također ističe da je nekih stotinu milijuna ljudi danas u bijegu iz vlastitih zemalja, zbog rasnih, vjerskih, društvenih razloga, ali Zapad o njima zna samo iz poneke vijesti o »egzotičnim ratovima i nerazumljivim okrutnostima«.
I mi smo, za zapadnjačko javno mnijenje samo na još nesigurnome putu izlaska iz toga strašnog kruga »egzotičnih i okrutnih«. Da, da, reći će netko, »urote, mržnje« itd.
Ali kako izaći iz tog dantesknog kruga; dobijesa, u Japanu nema Židova, recimo, a već je ravan Njemačkoj i Americi?! Južna Koreja nije komunistička, a njen je gospodarski proizvod veći nego onaj čitava ekvatorijalnog pojasa Azije i Afrike gdje stanuje trećina populacije Zemlje, više od dvije milijarde ljudi!
Hrvatska politika i hrvatska javnost, kanda, podijeljene su između »euroljubaca« i »euroskeptika«, što je slučaj i u jednoj Danskoj ili Irskoj, pa i u većim nacijama.
Strah od globalizacije, dakle, kao i europeizacije to jest kontinentalizacije, nije samo naša »povlastica«, ali je svakako najozbiljniji nacionalni problem. Strah je vragu brat, znamo reći mi, inače baš obazrivi Istrani. Ovaj hrvatski »eurostrah« to je strašniji što se on pokušava prikazati kao hrabrost, kao vrlina, kao ponos.
A taj strah rađa samo zatvaranje i propadanje.
Možemo mi i sami, vele gromoglasni zagovaratelji autoizolacije. Naravno da možemo, ali to samo znači novu balkanizaciju i provincijalizaciju, čega se protagonisti ideje »ključ u bravu« inače ježe, kao i svi mi, još više nego od globalizacije i europeizacije.
Naravno da je smiješan sav taj paradno-medijski štih u kojem elita G-8, kao i nogometne ili rockerske ultrazvijezde, kruži planetom, zapravo kao talac čitavih vojski osiguranja, elektronike, dizajna, kuhara i konobara koji u Genovi ne smiju servirati znameniti »pesto genovese«, jer je poznato da Japanci naprosto mrze češnjak!
Sarkastični talijanski novinari najžešće su se obrušili na zabranu vješanja rublja preko ulica tijekom zasjedanja G-8 (»zabraniti rublje preko ulice u Genovi jednako je uvredljivo kao i baciti viktorijanske gaćice na klavir«), te na dizajnerski štos da na stabla limuna pred glavnom palačom ovjese prave limune, jer jadna drvca za Bush&company sad baš nisu rodila!
Ali nakon Götteborga, gdje je švedska policija pucala na »narod iz Seatlea« (desperadorska anticipacija novih revolucija?), i prije Genove, kojom su divljali vandali nove »urbane gerile« - jednako kao i snage reda - Enzo Betizza upozorava Italiju i svijet (a tu je moja kopča za »slučaj Hrvatska«):
»Pažnje vrijedna i besprijekorna lekcija reda i civiliziranosti poslana je svima iz Slovenije... prigodom sastanka u dvorcu Brdo kod Kranja između Busha i Putina.
U Sloveniji nije bilo ni mrtvih, ni umirućih ni zatvorenih... Sugestija Silviju Berlusconiju... koji se toliko trudi oko zaštite G-8 u Genovi. Skoknimo do Ljubljane i neka nas savjetuju one izvrsne sigurnosne službe...«
Moja kopča sugerira također »skok u Ljubljanu«, ali ne radi sigurnosnih pitanja, nego najprije stoga da naučimo kako se Slovenija suočava s vlastitim »eurostrahom«, budući da je među prvim kandidatkinjama za Eurouniju.
Claire Short, laburistička ministrica (dakle, nikako nekih prokapitalističkih sklonosti) za međunarodni razvoj, nedavno je objavila Bijelu knjigu »Eliminirati siromaštvo u svijetu«, u kojoj, uz ostalo iznosi: »Gospodarsko otvaranje je nužan uvjet, makar ne i dostatan, za nacionalni prosperitet«.
Navodi i podatke da su se razvile zemlje koje su se otvarale (napose Daleki istok), sa tri posto godišnjeg rasta 1970. na pet posto 1990.
One pak zemlje koje su se zatvarale također su rasle po stopi od tri posto 1970., ali su se srozale ispod ništice rasta u potonja dva desetljeća...
Hoću reći, svehrvatske traume i frustracije jesu, i moraju to ostati, samo svekolik nacionalni purgatorij, iz kojega zajedničkim mentalnim naporom možemo izaći umiveni i prosvijetljeni.
Lijepa je naša zbilja lijepa i mlada euroudavača, raskrilimo stoga sve naše dveri i prozore, neka nas ženik bolje vidi, i osobito - da mi sami malo bolje pogledamo svijet oko sebe.
Europhobia i claustrophilia koje nam poneki nude kao spasonosnu formulu samo su suicidalni kamen o vratu, koji bi nas mogao povući natrag u prljave i krvave rijeke balkanskih gudura, iz kojih smo se netom izvukli.
Dakako, ista ta naša povijesna vrata i prozori ne gledaju samo na Zapad, nego i na isti Balkan: i u tome se smjeru otvaramo, naravno, jer svijet je ponajprije prvi susjed.
I nije, recimo, taj SECI i slobodna trgovina interbalkanska neka strašna europska urotnička ucjena, nego nužan put prema stjecanju dobrosusjedstva.
A s tim susjedima »istočno od raja«, u mnogo dubljim krizama od naše, možemo se i moramo zbližiti, i pritom još i zaraditi...
Autor je književnik, publicist i novinar.