Spominju se zasluge Ivice Račana na XIV. kongresu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) zato što se odlaskom delegata SK Hrvatske raspao SKJ, što je dovelo i do raspada Jugoslavije Račanov plan o jugoslavenskoj federaciji kod Miloševićevih velikosrpskih nacional-komunista nije imao prođu. Račanu je u Beogradu bilo “teško” jer je morao, kako tvrde neki dvorski povjesničari jugoslavenske marksističke historiografije, sačuvati jedinstvo SKH kako ne bi došlo do rascjepa komunista iz Hrvatske kao što se sa Savezom komunista dogodilo 1971. godine. Račan je potom, navodno, zaslužan za raspisivanje prvih višestranačkih izbora, skrojio izborni zakon po svojoj volji, a kada nije uspio Račanovi jugo-komunisti su mirno predali vlast Tuđmanovim nacional-komunistima, ili vuk sit a koze na broju kako bi rekla ona narodna: Račanova partija SKH-SDP smjela je kao pravna nasljednica SKH sačuvati imovinu koju su komunisti iz Hrvatske stekli u vrijeme jednopartijske diktature a komunistički funkcioneri iz CK, Udbe, JNA, Kosa, komunistički direktori, aparatčici i suradnici tajne političke policije pošteđeni su lustracije (čitaj: odgovaranja pred sudbenom vlašću pravne države). Naprotiv, za vrijeme Tuđmana dogodila se antilustracija.

Ivica Račan, preobrazivši lukavo svoju partiju SKH-SDP u takozvanu “Socijaldemokratsku partiju” (SDP), pri čemu mu Vujićevi socijaldemokrati iz SDSH služe kao smokvin list, dobiva 1992. na parlamentarnim izborima 5,1% glasova, a u biti 3%, dok na predsjedničke izbore te godine i ne pomišlja izaći svojim zecom za trku (Zdravkom Tomcem). Međutim, nakon zabrane Hrvatske stranke prava iz 1993. godine, nakon političkog montiranog sudskog procesa Dobroslavu Paragi na Vojnom sudu, nakon niza političkih ubojstava pravaša, Račanu naglo počinje rasti rejting, dok Paragi počne naglo padati. Godine 1995. tzv. Račanov “SDP” dobiva u Zagrebu 100 tisuća glasova a Paragin HSP je već pao na 10 tisuća. Godine 2000. Račan ulijeće u vakum zahvaljujući Franji Tuđmanu koji Hrvatima nije ostavio demokratsku alternativu, jer tko je uopće Ivica Račan?

Ivica Račan je komitetlija koji je rušio Hrvatsko proljeće. Godine 1971. su sljedbenici diktatora Josipa Broza, zvanog “Tito”, porazili krivovjernike s ljevice, kako je Ivan Supek nazvao Titinog oponenta iz Drugog svjetskog rata – ratnog sekretara Andriju Hebranga. Porazom krivovjernika s ljevice ostali su pravovjernici s te iste ekstremne ljevice: stari partizani, titoisti, komitetlije i tzv. “antifašisti” (čitaj: crveni fašisti). U mladom liku Ivice Račana našli su svoje novo zlatno tele koje će im, kako vjeruju, povećati opet privilegije koje im je Tuđman neznatno smanjio. Opet mogu podizati partizanske spomenike, rezati vrpce u soc-realističkom stilu, držati obljetnice pobjede nad, kako oni krivo misle, fašizmom i čekati povoljno vrijeme za priključenje Jugoslaviji. Svi oni skupa s Račanom, a Budišom kao smokvinim listom, žele samo jedno: povratak u Jugoslaviju, ovaj puta demokratsku federaciju ravnopravnih Južnih Slavena od Triglava do Vardara.

Dok je Milošević pet sati dugo nagovarao Račana u četiri oka da ostane na XIV.kongresu, Milan Kučan je već bio pokupio svoje prnje i vratio se u “deželu”. Slobo, tada slab pregovarač, očito Ivici nije dovoljno obećao te se i Ivica vratio u Zagreb. Naravno, poznata tzv. “hrvatska šutnja” nije ni tada prestala. Komunist i Srbin iz Hrvatske, Stanko Stojčević, pod utjecajem slika iz Bukurešta, gdje su komunisti dolazili pred strojnice naroda, raspisuje izbore i potpisuje “kapitulaciju” hrvatskih komunista. Račan kaska za događajima, prvo za Slovencima, potom za Srbima. Zašto bi se i žurio, a zašto bi se i sekirao zbog oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske koje su beogradski militaristi iz JNA počeli otimati i dijeliti balvan-revolucionarima. Neka nacionalisti ginu, a mi komunisti ćemo u miru opet vladati, s financijskim zaleđem imovine SK opljačkane od hrvatskog naroda od 1945. do 1990. te ojačani pretvorbom i denacionalizacijom, rezonirali su Račanovi titoisti: Živjela sovjetska Hrvatska – kapitalistička i tajkunska!

Pravovjernik s ekstremne ljevice Ivica Račan misli da je poput Hanibala došao ante portas Banski dvori te da će osvetiti i relativizirati poraz iz 1990. i devetogodišnju apstinenciju s vlasti. Kako je pisao Slaven Letica: hrvatski Kohl je Tuđman, Budiša je Genscher a treći član svetog trojstva – hrvatski Willy Brandt je “mali Ivica”? A gdje je Hanibal, tu je i hrvatski Scipion. Jugoslavenski Strossmayer je Josip Bozanić, hrvatski George Washington je Ante Starčevic, Tuđman je bio suvremeni Maček, ministar Hebrang bio je ratni sekretar Andrija Hebrang, Aralica bio Krleža. Jedino je Šuvar ostao Šuvar. Titoisti i strossmayerovci (Račan i Budiša) u očekivanju XV. Kongresa jedino strijepe od Stipe Mesića, koji može biti hrvatski Kučan, ili hrvatski grof Potemkin?