A N A T O M I J A P O R A Z A
KAKO JE PREDSJEDNIK HSLS-a POSTAO NAJVEĆI POLITIČKI TRAGIČAR U HRVATA
Budiša ispio zadnju čašu pelina

Nakon ponedjeljka i zadnjim je skepticima definitivno jasno — Vlado Gotovac nije najveći politički tragičar u Hrvata, ma koliko socijalni liberali šutjeli o tome. Stereotipni lik iz antičke drame, godinama tituliran "pjesnikom slobode" i intelektualnim smušenjakom lišenim elementarnog političkog pragmatizma, prepustio je čelno mjesto na tronu hrvatskoga političkog gubitništva dugogodišnjemu "pragmatičnom" stranačkome kolegi, svojemu unutarstranačkom oponentu i najžešćem kritičaru - Draženu Budiši.

Kronologija apsurda koja je javnosti dobro poznata - od raskola u HSLS-u povodom neprincipijelnog koaliranja s HDZ-om na lokalnim razinama, preko Pirova trijumfa i gromoglasnog traženja ključeva Amruševe, pa do otvorene Budišine sućuti spram gubljenja Gotovčeva političkog identiteta u posttuđmanovskom političkom spektru - zapečaćena je gorkom čašom izbornoga pelina koju je racionalni izborni stradalnik po drugi put morao ispiti. Sukus svega je da, usprkos fatalističkim vjerovanjima, u politici uopće ne funkcioniraju mehanizmi tzv. kozmičke pravde.

Ljudski gledano, Budišina pobjeda na predsjedničkim izborima bila bi logičan, pravedan, pa i sudbinski uvjetovan vrhunac jedne stradalničke i karizmatske biografije, kruna političke karijere začete na nacionalnome prkosu i osobnome ponosu još u ranim danima njegova mladenaštva. Zbog čega lider studentskog pokreta 1971., robijaš u svojim ranim dvadesetima, nesalomljivi stradalnik do začetka višestranačja, dugogodišnji neformalni vođa hrvatske opozicije, nepatvoreni domoljub i rodonačelnik euromodernizma na domaćoj političkoj sceni nije ni u drugom predsjedničkom pokušaju uspio kapitalizirati taj golemi kredit kojega je sa zadivljujućom savjesnošću prikupljao čitav život?

Naprosto zato što se zove Dražen Budiša i što je u gotovo idealnim uvjetima za rutinsko poentiranje - na valu parlamentarne pobjede svoje koalicije i nošen europskim vjetrovima u svoja leđa - još jednom iskazao simptome kroničnog nedostatka političkog instinkta, prepustivši se samozadovoljno svojoj hladnoj pragmi. Budiša jednostavno nije prepoznao riječi koje birači žele čuti, a koje je njegov protukandidat nanjušio kavanskim refleksom dugogodišnjeg političkog autsajdera - tajkuni, lopovi i HDZ-ovi politički mafijaši na svim razinama moraju biti kažnjeni! Čuvajući se paprene retorike i olako izrečenih obećanja, čime je u istraumatizirano biračko tijelo posijao sjeme sumnje u novu prijevaru i sramotnu političku nagodbu, naposljetku je brutalno kažnjen - on sam.

Budišinu su porazu svakako pridonijele i medvjeđe usluge pozvanih i nepozvanih asistenata, lažnih proroka, rashodovanih djelatnika tajnih službi, kao i retrogradni nastupi šefa njegova stožera dr. Zdravka Tomca čiji je svaki javni istup u biračkome tijelu proizvodio isti efekt kao i slon u staklarnici. Prijeteći građanima neispunjenjem izbornih obećanja u slučaju Mesićeve pobjede i podmećući mu Ivića Pašalića kao strateškog partnera u trenutku dok Tuđmanova ozloglašena consilierrea glasačka mašina SDP-a i HSLS-a uskrisuje na funkciju potpredsjednika Sabora, Tomac se u malo vremena prikazao prijetvornijim i podmuklijim od Pašalića samog.
Budišino odobravanje takvih eskapada najbližih suradnika, sastanci s profaniranim agentima tajnih službi bivše i sadašnje države (Ante Barišić), te tiho, ali neprikriveno zadovoljstvo efektima njihovih kvaziobavještajnih operacija, natovarili su mu na pleća teško breme medijsko-špijunskoga komplota čiji bi teret teško izdržao sve da ga je i poslužila izborna fortuna. U tom kontekstu Budiša u neku ruku može biti sretan što je izgubio izbore, makar je izgledno da ništa nije naučio ni iz ovoga bolnog iskustva.
Bez sumnje će biti zanimljivo pratiti kakve će efekte polučiti ovaj traumatični fijasko po njegovu daljnju političku karijeru, zanimljivije od toga bit će samo njegove implikacije na nedavno ustrojenu SDP-ovu i HSLS-ovu koalicijsku vlast. Iako u segmentu "najstarijeg zanata" vrijedi zlatno pravilo "nikad ne reci nikad", gorka je istina da vrijeme nije na Budišinoj strani, čega je i on sam bio bolno svjestan odričući se u tami izborne noći svake daljnje predsjedničke kandidature.

Logičan potez njegove svetačke ukočenosti i proklamirane odgovornosti bio je i neuspješni pokušaj davanja ostavki na sve stranačke funkcije, uključujući i zastupničku, od čega su ga uspjeli odgovoriti stranački suradnici. Ma koliko ponižavajuće zvučalo, isluženu saborsku klupu i titulu stranačkoga lidera Budiša bi nakon svega morao shvatiti kao svojevrsnu katarzu i politički purgatorij za vlastito pročišćenje od svakoga vida političkog i uzničkog misionarstva, urođenog državništva, racionalnog hipertaktiziranja i iracionalno suspregnute i "odgovorne" retorike.

Politika nije samo zanat razuma, ona je u prvome redu hazarderstvo, a u prijelomnim trenucima, prije svega, igranje na sve ili ništa. Sreća prati hrabre, kako kaže poslovica. Budišin primjer najplastičnije pokazuje razmjere pogubnosti pretjerana kalkulanstva, strategijskoga kompliciranja, minuciozno razrađene serioznosti. I najveći dalmatinski galebovi sa zavidnom zavodničkom reputacijom - u besprijekornim bijelim bermudama i s teniskim reketom ispod ruke - često su znali izgubiti utakmicu za kakvu naočitu strankinju od kakva malomišćanskog dišperaduna, lišena obzira prema konvencionalnom otvaranju, ali obdarenog fatalnim šarmom i zaraznim optimizmom bez pokrića.