S J E Ć A N J A : ČETRDESET GODINA OD SMRTI BLAŽENOG KARDINALA
Stepinac obranio Crkvu i svoj narod

Prije točno četiri desetljeća umro je za komuniste "najveći zločinac, organizator terorističkih križarsko-ustaških družina, pomagač okupatora, podstrekač bratoubilačke borbe i inspirator pokolja" - kardinal bl. Alojzije Stepinac, "zločinac i koljač" u izokrenutoj stvarnosti, u slici patološke totalitarne svijesti koja ga je osudila kao personifikaciju svega zla. Dijabolične inverzije nose u sebi metafizički privid, sugestivnost koja je zlobna i agresivna: laž se prikazuje kao istina, pravednik kao zločinac. Teško je naći čovjeka koji je postojano podnio toliko kleveta i uvreda na svojem imenu. Bio je to križ koji je u mračnim vremenima progona mogao nositi samo čovjek poput kardinala Stepinca.

Mi često zaboravljamo prošlost, olako prelazimo preko totalitarističkih razdoblja, a intervali masovnih političkih histerija koji nas zahvaćaju brzo se rasplinu u povijestima svih naših revolucija i kontrarevolucija. Stepinčeva sudbina zorno pokazuje kako se politička stvarnost može inverzirati i kako uvijek takvo svjedočenje, ne samo da može biti poučljivo našem vremenu, nego ostaje kao kršćanska paradigma postojanosti i mučeništva i djelo koje na kraju rasplinjuje opsjenu, razgoljuje laž jednog doba koje je ponižavalo čovjeka. Borba između Stepinca i njegovih progonitelja bila je metapolitički sraz dvaju svjetova, komunističko-ateističkog i kršćanskog. Pred vjerom i hrabrošću tog čovjeka pali su svi komunistički pokušaji da se raskoli i destruira Katolička crkva, da se vjera u Krista uništi, a iz hrvatske memorije izbriše bilo kakva refleksija na državnost i nacionalnu samobitnost. Stepinac je obranio i Crkvu i svoj narod, ali je branio i pravednu savjest i ljudsku slobodu pred nehumanom logikom dvaju totalitarizama, komunizma i fašizma.

Stepinac je svjesno prihvatio svoj križ i primio smireno na sebe najgore uvrede. Za vrijeme suđenja u listopadu 1946. godine, valovi mržnje i histerije širili su se preko oblasnih Narodnih fronti, odakle su stalno, iz svih krajeva Hrvatske, odašiljani "brzojavi podrške" Javnom tužitelju NR Hrvatske Jakovu Blaževiću sa zahtjevima za "pravednu osudu" nadbiskupu Stepincu koji je proglašen nacističkim kolaboracionistom, ali i "organizatorom strane agenture" koja je trebala ugroziti "narodnu vlast" poslije rata.

"Našem narodu potpuno je jasna zločinačka volja i svijest Stepinca", kazao je Blažević na suđenju. U vrijeme najveće kampanje protiv Stepinca komunistički tisak ga je vulgarno i besramno vrijeđao u tekstovima i karikaturama, prikazujući ga kao koljača i kao ubojicu djece. Kad se pravedniku dogodi da ga tako pribijaju na križ, onda pred tom stvarnošću možemo zastati i nazreti u njoj metafizički smisao, ili je zanemariti, odbaciti, objasniti političkim kontekstom, ne vidjeti u njoj skriveni vrhunaravni smisao kršćanske žrtve koja trijumfira u ljubavi i istini.

Za katolike je on blaženik, za antiteističku svijest on je kontroverzna povijesna osoba. Njegovi suci i tužitelji nikad nisu prestali optuživati, iako im više ni povijest ne daje za pravo.
Masovna psihoza je u komunizmu bila toliko jaka da su čak i mnogi vjernici dovedeni u situaciju da posumnjaju u Stepinca: nevjerojatna je moć laži i propagande. U proglasima i brzojavima Stepinac se optužuje za "zavjeru protiv bratstva i jedinstva" i, što je posebno zanimljivo, za "ugrožavanje slobode, demokracije i mira". Kad govorimo o inverzijama stvarnosti, onda je obrazac uvijek isti - optužuje se i osuđuje u ime velikih ideja. U ime demokracije suspendira se demokracija, u ime istine laže se i kleveće, u ime slobode oduzima se sloboda. Takvoj svijesti političkog i duhovnog totalitarizma suprotstavio se Alojzije Stepinac. Komunistička i nacistička ideologija nisu samo fizički uništavale ljude - one su uništavale najprije samu bit ljudskosti, satirale su čovjekov duh, samopoštivanje, i najdublji izraz nutarnje slobode, slobodu savjesti i govora. Usred porobljene Europe Stepinac se jedini usudio javno progovoriti protiv rasnih teorija. "Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju... Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Europejac", govorio je 1943. ispred zagrebačke katedrale. Stepinac je Jasenovac nazvao "najvećom ljagom NDH", pomagao je tisućama ljudi, spašavao živote, intervenirao. Njegovi današnji suci i tužitelji ne prestaju licemjerno istraživati kako se držao za vrijeme Pavelića. Licemjeri i zlobnici iz svojih današnjih salonskih perspektiva gledaju u čovjeka u jednom vremenu kad hrabrost nije mogla biti poza, kad osobni stav, vjera i svjetonazor nisu bili samo retorika, nego provjerljivi u opasnoj realnosti.
U današnjem svijetu Stepinčeva pozicija mogla bi biti nanovo aktualna. Opet se događaju montirani politički procesi (protiv Blaškića i Hrvata srednje Bosne), opet dijabolične inverzije stvarnosti, ubijanje pojma pravde, zamjenjivanje teza, laži i klevete protiv jednog naroda.

Tito nije pored Stepinca mogao provesti masonsku ideju o razbijanju Crkve, o odvajanju Crkve u Hrvata od Rima. Bijes i osveta pokazali su svu nemoć silništva. Bl. Alojzije je osjetio samoću i agoniju Maslinske gore na Veliki četvrtak, osjetio je što znači kad se mora prihvatiti kalež mučeništva. Izdržao je godine robije, progona i izolacije, i sve trnove krune, i sve uvrede i pljuvanja. Iznio je svoj križ i preminuo u Krašiću 10. veljače 1960. godine kao svet čovjek. Stepinčeva vjera trijumfirala je na kraju stoljeća nad svakim silništvom i bezboštvom. Njegovo pouzdanje u Boga, vjera i postojanost, nakon protekla četiri desetljeća pokazale su u povijesnoj i duhovnoj punini da svjetlo istine, čak i ako ga netko stavi pod trijem, ili pokuša utrnuti - uvijek na kraju zasja svojom mističnom snagom.