Znači li činjenica da HDZ nije podržao program Račanove Vlade ujedno i to da će ga i djelatno opstruirati? Pitanje nije nevažno, a nije ni akademsko jer HDZ ima većinu u Županijskom domu i drži lokalnu vlast u dobrom dijelu zemlje uključujući i prevažni Zagreb.
Predati državu i vlast dužnu desetke milijardi kuna što inozemnim, što domaćim potražiteljima, predati je praktički u bankrotu — jer svaka država koja nije u stanju isplaćivati mirovine i plaće, koja svojim komitentima nije u stanju plaćati obveze, u školskom smislu riječi je bankrotirala — i pritom odbiti novi program Vlade, to je doista bahato.

No, ova skandalozna činjenica perjanicama prošle garniture ne govori baš ništa jer su novoj vlasti nedavno prigovarali, i to jedva desetak dana po njezinu formiranju, kako je "najavila povećanje plaća, vraćanje mirovina i porast standarda, a sada govori o odricanju i štednji. Tako su novi Vladin plan dočekali Šeks i Krpina. U osnovi banalno, a opet tako nasilno i prkosno, s takvim jedva prikrivenim bijesom što su sada uloge zamijenjene, s onim tuđmanovskim povijesnim pravom na vlast i istinu, kao da im dojučerašnji ministri nisu u zatvoru kao i najmiliji tajkun, kao da se ne vidi i ne čuje da su prije dva mjeseca glavni lideri svijeta na pokop Tuđmana slali treće sekretare ambasada, a sada Mesića i novu politiku dolazi pozdraviti sam vrh međunarodne zajednice. HDZ-ovci idu dalje bez mrvice katarze i osjećaja za realnost.
Činjenica da je nova vlast doista dala znatno više obećanja ne znači na samom početku baš ništa, i tu formulu izborne pobjede vrlo precizno je postavio saborski zastupnik Dino Debeljuh rekavši: "Izbori nisu dobiveni na obećanjima, već zato što je narod shvatio da ga HDZ vodi u propast".

Ljerka Mintas-Hodak se danas osjeća uvrijeđenom kad joj u Saboru Đurđa Adlešić, doduše ne bez njezina karakterističnog trijumfalnog osmijeha koji izaziva, poručuje da se nada da "je ovo završetak jednog poganskog dijela naše povijesti u kojem smo imali jednopartijsku, jednostranačku, pa čak i paravladu". Teza o poganskom dijelu prošlosti stoji jer je to doista bilo vrijeme bez reda i pravila primjerenih parlamentarnoj demokraciji, a teza čak i doslovce funkcionira: teško da bi iskreni kršćani priredili ovoliko muka vlastitom narodu. Činjenica da je prošla vlada bila jednopartijska toliko odgovara istini da se može komotno staviti u udžbenike koji će govoriti o prvih deset godina hrvatske države.

No, znaju i Račan i Adlešićka da novoj vlasti ne prijete opasnost ni problemi s te strane. Naime, nakon Mesićeve pobjede na predsjedničkim izborima, svima je jasno barem to da Mesić i Račan neće idilično surađivati kako je to Račan planirao s Budišom. Osim toga Mesić je već nakon prvog kruga najavio da će kontrolirati Vladu iako je slovkanjem daljih 15 dana tu riječ preveo u korekturu. Poruka je naime ista: ne bude li Vlada valjala bit će promijenjena! Iz te perspektive Račan se preko noći našao između dvije vatre: šarenog i samim tim nepredvidljiva parlamenta i novog predsjednika kojeg nije htio.

Ovu zadnju činjenicu u odlučnoj izbornoj noći htio je preformulirati i ta preobrazba zapanjuje. Naime, Ivica Račan nije se pojavio u izbornom stožeru svog partnera u trenutku kad je ovaj proživljavao zacijelo najteže trenutke u svom životu, i Račan je tom bešćutnošću, tim hladnokrvnim pragmatičnim potezom, koji pokazuje da ne misli gubiti vrijeme s gubitnicima, potvrdio da je cijela ta koalicija s Budišom za njega bila običan politički šoping koji više ne traži ni hinjene ambicije, čak ni pojačanu pristojnost. Iako djeluje nevjerojatno, više je taktičnosti prema Budiši i kao gubitniku i kao partneru jedne vlasti pokazala Madeleine Albright negoli Ivica Račan!
Američka državna tajnica je u telefonskom razgovoru s Mesićem istaknula da očekuje od Budiše da nastavi političku suradnju na dobrobit Hrvatske. Račan je tužnom Budiši i umornoj naciji rekao da ne može doći do njegova stožera jer da upravo redigira program nove Vlade?!

Takvim izgovorom je u osnovi ponižena elementarna inteligencija birača jer ovakva sarkazma u politici nije bilo godinama. Ovakvi Račanovi potezi od kojih se normalan čovjek naježi, jednog dana bi mogli stvoriti iritaciju i to bez ikakve potrebe, a u Vladi sastavljenoj od šest stranaka tako nešto se doima kao ruski rulet. Dodamo li tome činjenicu da je Vlada, zainteresirana za pitanje Mesićeva smještaja, ako ništa zbog činjenice što se iz proračuna plaćaju troškovi Ureda Predsjednika, pustila Stipu Mesića da tri dana luta po Zagrebu i stoluje u kafićima, može se zaključiti da su nastupili prvi znaci opijenosti vlašću, a taj osjećaj redovito znači da su na obzoru problemi.