Jutarnji list: 17. 2. 2000.

Umjesto brze vaučerske privatizacije, premijer Račan upada u Matešinu zamku

Piše: Ratko Bošković

Ne možemo niti pomisliti na otvaranje novih radnih mjesta bez privlačenja inozemnih investitora, rekao je u utorak, 15. veljače, novinarima ministar gospodarstva Goranko Fižulić. Sličnu rečenicu u jednom intervjuu istoga dana rekao je i potpredsjednik Vlade Slavko Linić: - Naša će sposobnost biti na provjeri upravo u tome da pronađemo strane i domaće investitore, poduzetnike... koji nude tržište i poslove.

Sve je to točno. Ali, čini se da nova vlada zaboravlja, ili podcjenjuje, jednu jednostavnu činjenicu: inozemni investitori doći će samo ako se u Hrvatskoj formira domaći investicijski kapital. Stranci će u Hrvatskoj riskirati svoj novac samo ako će ovdje naći barem manjinske partnere koji će im - ulaganjem vlastitoga privatnog kapitala jamčiti za sigurnost i isplativost njihovih inozemnih ulaganja.

Kako bi se formirao domaći investicijski kapital - uz brzo dovršenje pravnoga okvira, uspostavu institucija i infrastrukture tržišta kapitala te formiranje učinkovitih sudova - najvažnije bi bilo odmah dovršiti privatizaciju. U državnom je vlasništvu još uvijek najmanje dvije trećine nekadašnjeg "društvenog kapitala": od javnih poduzeća poput Telekoma, Ine i HEP-a, preko pruga i cesta, do livada i šuma. Tržišna vrijednost njihova kapitala možda i nije velika, ali udjel u ukupnome društvenom proizvodu svakako jest.

Pogotovo bi barem i politička deklaracija o spremnosti za brzu privatizaciju, kao i skica modela po kojem bi se ona izvela, bili važni u okolnostima u kojima premijer Račan u Saboru od nacije traži godinu odricanja, ministar gospodarstva otkriva javnosti gorke činjenice o još uvijek velikoj skrivenoj nezaposlenosti, a broj umirovljenika i ljudi prijavljenih na Zavodu za zapošljavanje prestiže ukupni broj zaposlenih.

Treba se samo sjetiti kakav je golemi entuzijazam i optimizam među Hrvatima stvorio početak privatizacije 1991.-1992. Više od 600.000 građana (koliko i zaposlenih u industriji) bilo je spremno kupiti čak i apsurdno precijenjene dionice hrvatskih poduzeća, registrirani su deseci i deseci tisuća novih privatnih tvrtki, utemeljene su privatne novine, aviokompanije, znanstveni instituti, ribogojilišta.

Tisućama radnika i njihovim obiteljima kojima prijeti da ostanu bez ikakvih izvora prihoda novi premijer bi trebao javno reći: OK, poduzeće u kojem radite je propalo i nitko ga ne može spasiti pa ni Vlada. Ali, evo vam državni udjeli u dobrim tvrtkama, evo vam hektari šuma ili oranica, evo vam kapital i sredstva za rad - pa njima sami zaradite dohodak i profit! Nažalost, Račanova vlada tako nešto ne govori. Štoviše, iz posljednjega velikog intervjua potpredsjednika Vlade Slavka Linića može se zaključiti da nova vlast niti namjerava brzo privatizirati državnu imovinu niti ima bilo kakav jasan plan kako bi se ona mogla provesti.

- Mislim da je suviše kasno mijenjati model privatizacije... Pretvorba je završena, a time i jedina mogućnost da nešto učinimo... - kaže Linić.

Čini se da nova vlast upada u istu zamku u kojoj se našla i HDZ-ova: i Linić, baš kao i njegovi prethodnici u HDZ-ovoj vladi, najavljuju kako će najprije uspostaviti odgovorno, sposobno i učinkovito upravljanje državnom imovinom, a tek će je potom privatizirati. Dakako, Račanovi ministri - stratezi su svjesni toga kako prijašnja vlada nije slučajno bila katastrofalno loš, pa čak i kriminalni, vlasnik i upravitelj poduzeća, tvornica i nekretnina, a ipak su uvjereni da će njihova uprava biti poštenija, savjesnija i uspješnija. Umjesto brze vaučerske privatizacije, koja bi ponovno mogla pobuditi entuzijazam naroda te stvarno privući inozemne i domaće ulagače, Račanova vlada najavljuje nastavak državnog kapitalizma, samo ovaj put prosvijećenog.

Ovaj put, kako najavljuje Linić, upravljanje državnim portfeljem će biti "objedinjeno" i u formi "timskog rada", u njemu će "sudjelovati mladi ljudi" koji će "uživati povjerenje" zaposlenih u državnim tvrtkama. Za razliku od HDZ-ovih, Račanovi će činovnici državnim poduzećima "znati naći izlaz u uspješnom menadžmentu i nadzornim tijelima".

Kad bi tako nešto bilo moguće, ne bi se ni HDZ-ovo upravljanje privredom pretvorilo u "Kutleraj" (kako je to i sam Slavko Linić dobro uočio) i u stotine poduzeća i desetke tisuća radnih mjesta koja svoju egzistenciju mogu zahvaliti samo trpljenju poreznih obveznika. Ali, iz tog iskustva Račanova vlada kao da nije izvukla pouku.