Posve je politički korektno dati novoj Vladi tih simboličkih 100 dana da preuzme odgovornost i vlast, ali zar toliko ne bi trebali dobiti i njezini birači? Bilo bi fer da i predizborna obećanja drže vodu bar 100 dana! I prije isteka tog roka Račanovi su se ministri požurili najaviti povećanje stope nezaposlenosti, zadržavanje 22-postotne stope PDV-a i ignoriranje (umirovljeničke) javnosti. Jesu li predizborna obećanja uopće tema koju realpolitičke analize smiju uzimati ozbiljno ako to čine samo građani ludi od radovanja, a ne i političari? Razmotri li se taj odnos između politike obećanja i etike vjerovanja u njih kroz povijest, može se naletjeti na koincidenciju da je upravo autor Pohvale ludosti Erazmo Roterdamski držao politiku etičkom kategorijom. Netko će reći da je to bilo prije pet stoljeća, ali zar se nova administracija nad Hrvatskom ne vadi da je HDZ-ova otimačina nacionalnog dobra bila pljačka tisućljeća i da je to ono što obećavajuću antihadezeovsku koaliciju sada sprječava da ubrza gospodarske i socijalne promjene?

Političari su i na Zapadu skloni iskorištavati lakovjernost birača, ali se ne pamti da se s toliko volje i poleta željelo uništiti vlastitu državu. Talijanski, francuski, njemački političari lagali su šakom i kapom, ali su iza sebe ostavili bogate države, dok su hrvatski političari svojoj državi naprtili krš-gospodarstvo i nova proračunska zaduženja i prije starta nove Vlade, koja sad mora lagati jer ju je prevarila stara. Kao da se za dubioze HDZ-ove Vlade nije znalo i prije oblikovanja izbornih slogana o otvaranju 200 tisuća novih radnih mjesta. Da će mnogo toga biti priče za malu djecu, pokazalo je stranačko, a ne stručnjačko sastavljanje Vlade koja je na užarenu fotelju ministra gospodarstva bacila trgovca dječjim igračkama Goranka Fižulića čija je prva izjava bila da s posla treba izbaciti 30.000 radnika. To su u poslodavačkim udrugama ocijenili nedovoljnim procijenivši da bi na cesti trebalo završiti bar 80.000 "suvišnih ljudi".
Hoće li Fižulić kao donedavni poslodavac biti na strani posloprimaca? Može li on kao eksponent iste one trgovačke logike koja je carovala u prošlom režimu, unaprijediti domaću proizvodnju? Država se našla pred stečajem jer su bankari i tajkuni podijelili novac hrvatskih štediša otevši i stavivši pod hipoteku tvornice na čije su zaposlene pali svi dugovi. Zanimljivo je da za menadžere takve "privredne deforme", koja je uspjela deformirati sve poslovne i profitne centre, uvijek ima zaposlenja, a za njihove djelatničke žrtve nakon stečaja — nikad. Čini se da će se takva depresivna politička ekonomija nastaviti, jer nema cjelovitog pristupa problemima. Nekima se zateže kaiš oko pasa, a nekima oko vrata. Moraju li svi u društvu davati danak izlasku iz krize, onda nije moguće da ministar unutarnjih poslova Šime Lučin poručuje da niti jedan policajac neće završiti na ulici, a da se ministar gospodarstva Goranko Fižulić zalaže za otpuštanje radnika. Nakon toga mi se Vladin optimizam čini nelogičnim.
Ako se zaključilo da je hrvatska država preskupa, da ima gotovo više policajaca negoli Njemačka s 80 milijuna stanovnika, je li normalno ne smanjivati policijski sastav? Zbog čega bi jedan policajac bio vredniji od jednog radnika ako nova država ne želi biti i dalje policijskom državom? Pitanje sigurnosti na radnome mjestu ne može biti voluntarističko, već se o njemu mora otvoriti široka društvena debata o kojoj će ovisiti perspektiva hrvatskog kapitalizma. Spadaju li ovakovi zahtjevi lijevoj vladi u "lijevi terorizam"? Nova vlast mora pronaći alternativu tajkunskom kapitalizmu. Na jedan demokratski, a ne tromokratski način. Grci, naime, nisu izumili samo demokraciju nego i tromokraciju iliti terorizam. Mašimo li se uvijek beskorisne pučke etimologije, možemo steći dojam da ovu Vladu već obilježava "terorizam" sporosti.

Ministar vanjskih poslova Tonino Picula priznao je nakon povratka iz Bruxellesa da je EU pred Hrvatsku postavio tri uvjeta koje bi ona morala riješiti u roku od mjesec dana: povratak izbjeglica, konkretizaciju odnosa s BiH i izmjenu stanja na HTV-u. Ova Vlada, na žalost, nije ekipirana za "rapidnu reakciju". Nju manje-više čine ljudi koji su uživali u saborovanju i sastančenju. Ona nema makrooperativca kalibra dr. Mladena Vedriša. Ako uvozimo nogometaše i strane menadžere, zbog čega ne bismo u svrhu ubrzanja vlastita europrocesuiranja unajmili političke menadžere iz Clintonova ili Blairova okružja koji za mjesec dana umiju realizirati ono što je našima potrebno bar godinu dana. Bude li Vlada troma, situacija će zahtijevati politički tromometar (instrument za mjerenje potresa) pa će na brzo rukovanje u Bruxelles potegnuti druga ekipa koja će nas prethodno zavesti svojim, još radikalnijim, izbornim obećanjima.