Novi list: 21. 2. 2000.

Predsjednik – izuzetno važan korektiv vlasti

Nije bilo teško pogoditi da će Mesić odgađati neposredne ustavne promjene, ali se još uvijek vrijedi nadati da će - kao što stalno govori - u zdravoj vjeri i znaku opće dobre volje i dogovora učiniti sve da ostvari najvažnije stranice zajedničkog političkog programa

Piše: Dražen Vukov Colić

Gosti su otišli, a sada treba počistiti i preurediti stan, te konačno dogovoriti presudan obiteljski raspored oko državnog političkog stola. U tome je Stipe Mesić vrlo spretno i sretno iskoristio svoju osunčanu globalnu premijeru. Održao je vrlo dobar nastupni govor, ispravio neke nepotrebne greške, a zatim u dva istodobna medijska istupa (Televizija i HINA), vrlo odlučno objelodanio kako se na hrvatskoj političkoj pozornici nipošto ne odriče svoje prevažne državničke uloge. Ne baš kao Franjo Tuđman, čijoj se sjeni ipak poklonio, nakon što ga je nepotrebno uvrijedio, ali ipak kao poslovično buntovni Stipe Mesić, koji niti u Tuđmanova vremena nije htio ostati tek ulickanim državnim portirom. Odrekao se lente, vojne garde i prekobrojnih savjetnika, ali ipak - barem još neko vrijeme - ostaje na Pantovčaku kao čovjek koji će propustiti samo ono što ne može sačuvati, a pokušati odgoditi bar dio onoga što će ipak biti neizbježno. On neće tražiti da se “Cibalia” iz Vinkovaca ponovno preimenuje u “Dinamo”, ali ni žuriti s osobnom potporom očekivanim ustavnim promjenama, pa je tako hrvatska javna scena ipak suočena s odlučnom najavom vrlo izazovnih, a potpuno neispitanih političkih vremena.

Neka prešutna, a neizbježna kohabitacija, u kojoj Stipe Mesić više ne obećava nekakve, lake, brze, jednostavne i duhovite odgovore, kao što je to činio u predizbornim nadmetanjima. On sada traži stručne, dugotrajne i oprezne rasprave o svojoj budućoj ustavnoj ulozi, ukupnoj političkoj odgovornosti, prevažnim diplomatskim ovlastima i zapovjednim vojnim pravima.

Neki dodatni predah, možda i puna godina dana, a ne samo šest do osam mjeseci, kako je to najavio Zlatko Tomčić, koji bi i ne samo zbog toga što su pripadali istoj političkoj skupini (četvorka) - u podupiranju Mesića, i sam mogao tražiti dodatni oslonac za novu ulogu Sabora. U tome su bile vrlo znakovite i početne zbrke oko nekih obavještajnih imenovanja (Žunec, Karamarko), u čemu Stipe Mesić pokazuje očekivanu spretnost da svoje političke suparnike tuče iz njihovih vlastitih oružja. Tako je Dražena Budišu odmah optužio da izbor prvog čovjeka svih tajnih službi želi ispolitizirati u korist vlastite stranke, dok se iz svega što je rekao nakon bezbrojnih susreta s prvim svjetskim uglednicima lako može zaključiti kako će ubuduće učiniti sve da na prvorazredne globalne adrese ne putuje samo - nedodirljivi Ivica Račan.

Uloga omiljenog narodnog predvodnika

Uostalom, već ih je sada zajedno pozvalo u goste svih dvanaest šefova država koji su nazočili Mesićevom ustoličenju, u čemu je osobito važan onaj američki posjet negdje u lipnju ove godine, što se općenito smatra prvim ispitnim rokom za učinkovitu potvrdu novih hrvatskih političkih obećanja. U tom će vremenu Mesić pokušati dokazati da je još uvijek toliko omiljen da može predvoditi u “izravnom dogovoru s narodom”, kako je to dao naslutiti u svom nastupnom govoru, dok Račan mora potvrditi da ova Vlada može ispuniti preteška obećanja u promicanju demokracije, gospodarskog oporavka i globalne i regionalne odgovornosti. Kada se sve ono što je ovih dana još jednom tražila Antraude Hartman, koja je u Svjetskoj banci zadužena za Hrvatsku, prevede na svakodnevni jezik, tada se čini da će Račanova “godina odricanja” biti i dodatna “godina patnji”, u kojoj će se Fižulićeve najave novih otpuštanja činiti tek poput blagih opomena, dok ostaje potpuno nejasnim, kako će u samo mjesec dana - kako je to poslije Bruxellesa rekao Picula - moći ispuniti skoro sve one teške međunarodne obveze.

U takvim bi iskušenjima Stipe Mesić možda mogao poželjeti dodatnu ulogu omiljenog narodnog predvodnika, kao političar koji podupire demokraciju, zagovara neizbježne reforme i otvara europska vrata, ali razumije dodatnu patnju i neizbježna nezadovoljstva, kao čovjek iz naroda za narod, građanin-predsjednik i predsjednik svih građana, koji ipak mora imati i neke čvrste ovlasti, kako bi mogao obuzdavati pregrijanu Vladu u obećanom križarskom ratu protiv svih mogućih “grijeha struktura”. Tako svako kupovanje vremena može samo koristiti Mesiću, koji je u svom nastupnom govoru obećao svekoliku suradnju sa Saborom i Vladom, a ipak propustio istaknuti neizbježne ustavne promjene, dok je u prvim istupima poslije prisege na prvo mjesto stavio “rješavanje teških problema”, a tek onda složene rasprave o podjeli vlastite vlasti i ovlasti. Baš u skladu s javnim željama uglednog Ive Banca, a možda i pritajeni pljesak mnogih drugih iz raspolućene “četvorke”, koja želi ostati nevina, a strasno bluditi u ministarskim foteljama, pa u trenutku - kako je to rekao Banac na BBC-u - kada ova zemlja nema prave oporbe (HDZ se raspao, četvorka se pridružila Vladi), samo odlučni predsjednik Republike može biti onaj “izuzetno važan korektiv”, koji će spriječiti da se i ova vrst vlasti pretvori u “samo malo blažu formu vladavine HDZ-a”.

Čovjek “s mnogo lica”

Tako već i ove prve podvojene rasprave dokazuju da čak i uzvišene ustavne odluke prvenstveno ovise o vrlo stvarnim, konkretnim i krvavim političkim odnosima snaga, u čemu onaj glavni problem novog premijera - barem psihološki - još uvijek čini ona “prevelika parlamentarna pobjeda”, u prekobrojnom političkom društvu, koja je prvo oduševila, pa preplašila birače, koji više nisu htjeli pristati na Dražena Budišu kao dodatnu potvrdu nove političke svemoći. Mesić kao kazna i opomena, a tek onda kao dodatna nada, pa Zdravko Tomac možda ne griješi kada Mesića opisuje kao čovjeka “s mnogo lica”, ali ipak pretjeruje kada ga - u skladu sa Račanovim opisom - između redaka unaprijed proglašava nekakvim “nasmijanim Tuđmanom”. Nije bilo teško pogoditi da će Mesić odgađati neposredne ustavne promjene, ali se još uvijek vrijedi nadati da će - kao što stalno govori - u zdravoj vjeri i znaku opće dobre volje i dogovora učiniti sve da ostvari najvažnije stranice zajedničkog političkog programa.

Račanu nije do smijeha, a i Mesić se mora uozbiljiti. Kada je već pristao da položi neizbježni vijenac, ni on više neće moći tako lagodno obećavati da će Hrvatska “za vrijeme njegova mandata” sigurno ući u EU, prekinuti sve obveze prema bosanskim Hrvatima, ili dobiti toliko izravnih inozemnih ulaganja, povlastica i koncesija, da će već za nekoliko godina izgraditi sve potrebne ceste. Ni Mesić neće moći voditi “vlastoručnu vanjsku politiku”, kritizirati druge, a odabirati samo vlastite političke i policijske prijatelje, u neprestanom, a ipak providnom kupovanju nejasnog vremena. Za sada kao spretni taktičar, a možda ipak i promišljeni strateg, koji će znati i htjeti dokazati kako ova Hrvatska može postati sve što želi, samo ako se potvrdi kao demokratska, otvorena, pametna i skromna zemlja, zajedno s Pantovčakom, a nipošto protiv njega.