Novi list: 27. 2. 2000.

NAKON (NE)DOVOLJNOG SMANJENJA DUŽNOSNIČKIH PLAĆA

Teško prizemljenje

Koliko je HDZ-u do “smanjenja” plaća i dijeljenja sudbine naroda pokazali su kada su voljom svoje većine u parlamentu plaće digli do nebesa. Prizemljenje očigledno nikad i nikome ne pada sasvim lako

Piše Gordana GRBIĆ

Prvu pravu priliku da se pokažu drugačijim od svojih prethodnika vladajuća koalicija ne samo što nije uspjela iskoristiti, već i dovela u pitanje vlastita predizborna obećanja. Koliko god da je teško popraviti greške - pa i s plaćama - što ih je učinila prethodna vlast, nije se smjelo dopustiti da smanjenje dužnosničkih plaća ispadne ni kao nesnalaženje ni kao muIjanje nove vlasti, a ispalo je.

Ni nakon donošenja zakona o dužnosničkim i sudačkim plaćama, unatoč suprotnim uvjeravanjima vladajućih još uvijek nije jasno jesu li dužnosničke plaće stvarno snižene za 40 posto ili za 27 posto. Kada se uzme u obzir da će dužnosnici ostati bez prava na obračun radnog staža, kao što su bili i prošle godine, što se može popeti i na dvadeset posto primanja, i da će im plaće do kraja godine biti zamrznute i realno padati, dužnosničke plaće će u ovoj godini možda pasti za obećanih 40 posto. Problem je međutim što u tu računicu najširu javnost, a čak ni sve zastupnike koji su za prijedlog glasovali, nitko iz vlasti nije uspio uvjeriti.

Poučena tim iskustvom Vlada bi morala ozbiljno razmisliti ne samo o kvaliteti zakona, jer i tu je bilo stručnih, poslovničkih propusta, već i o prezentaciji svojih zakonskih projekata. Neće, naime, uvijek imati priliku da nepovjerljive zastupnike iz vlastite koalicije ucijeni i disciplinira na način da im parira još drastičnijim rješenjem određivanjem plaće prema smanjenoj prosječnoj plaći. Kvalitetnijim i bolje prezentiranim zakonskim prijedlozima Vlada bi smanjila nesporazume unutar vladajuće šestorke i s javnošću, te onemogućila HDZ da poentira tamo gdje bi to najmanje smio - na ispravljanju pogrešaka zbog kojih su, i po vlastitom priznanju, izgubili na izborima.

Neki će u nadmetanju zastupnika vladajuće koalicije i njihove Vlade oko toga tko će ponuditi veće smanjenje plaća vidjeti dobrodošlu demokratsku samokontrolu. Drugi će to iščitati kao bacanje prašine u oči biračima, ili kao nepovjerenje u vlastitu Vladu, kojoj opozicija neće biti samo HDZ, već i vlastiti koalicijski partneri. I premda zastupnici Vladi ni za jedan zakon ne bi trebali dati bianco podršku, veća doza međusobnog povjerenja i usklađenosti ne bi bila na odmet, jer bi se inače Vlada u stalnom dokazivanju unutar šestorke i šire, mogla iscrpiti i prije negoli uspije ostvariti neko od predizbornih obećanja.

I jedna i druga strana bi iz početnih posrtanja morale izvući trajno iskustvo; Vlada da ne može podcjenjivati zastupnike slanjem u proceduru neobrazloženih zakonskih prijedloga s nejasnim učincima; zastupnici većinske koalicije morali bi shvatiti da više nisu oporba i tome prilagoditi svoje djelovanje. HDZ tu više i nije bitan, ali mu nije ni trebalo dati prostora za demagoško zanovijetanje. Koliko im je bilo do “smanjenja” plaća i dijeljenja sudbine naroda pokazali su kada su voljom svoje većine u parlamentu plaće digli do nebesa.

Prizemljenje očigledno nikad i nikome ne pada sasvim lako.