I britanski ministar vanjskih poslova Cook u ponedjeljak, i njegov danski kolega Petersen u srijedu, kao i glavni tajnik NATO-a Robertson dan kasnije, izrazili su oduševljenje političkim promjenama, koje su se s izborima u Hrvatskoj dogodile. Ali ni Engleska ni Danska vize za hrvatske građane neće ukinuti. Robertson tvrdi da su promjene u Hrvatskoj najbolja vijest 21. stoljeća, ali kada će Hrvatska biti primljena u Partnerstvo za mir - to ne zna. Verbalni entuzijazam međunarodne zajednice spram smjene vlasti u Zagrebu pretvara se u opreznost čim s riječi treba prijeći na djela. U svijetu nova se hrvatska vlast više doživljava kao prilika za promjene, ne kao njihova potvrda. Najavi se plješće, ali se samo rezultati broje.

Vladimir Gligorov, viši savjetnik bečkog Instituta za internacionalne ekonomske studije, ovih dana u jednom intervjuu konstatira da je međunarodna zajednica smjenu vlasti u Hrvatskoj dočekala s olakšanjem, ali se, kaže, već pita koliko je Račanova vlada dorasla poslu koji je očekuje. Toj skepsi pogodovali su i neki potezi nove vlasti. Prije svega oni koji se tiču presude Haškog suda generalu Blaškiću. Desničarske demonstracije pred američkom ambasadom, kao i ukupno reagiranje vlasti na haške odluke, podsjećaju na Tuđmanova vremena. Račanove ideje o suđenju Naletiliću Tuti u Hrvatskoj, kao i prebacivanju generala Blaškića iz haškog zatvora u Zagreb, shvaćene su kao korak nazad, možda i kao koketiranje s ekstremistima. U diplomatskim se krugovima sa zabrinutošću evidentira i najava da će vlada napraviti novu platformu za suradnju s Haškim sudom. Na isti se način gleda i na vrludanja u vezi s pronađenom dokumentacijom iz Tuđmanove ostavštine, na činjenicu da nitko iz vlasti nije osudio zvjersko ubojstvo jednog Srbina-povratnika na otoku Viru, da se oklijeva s vraćanjem imena Trga žrtava fašizma....

Međunarodna je zajednica od nove vlasti očekivala radikalan odmak od HDZ-ove turbo-nacionalističke nedemokracije, ali pitanje je ima li snage da se odlučno i zauvijek iskorači ispod Tuđmanova šinjela. Vladajuću garnituru današnje Hrvatske uglavnom čine umjereni reformatori, ljudi koji su se uvijek vodili logikom da veliko “talasanje” nije uputno, koji su svaki oštriji stav proglašavali skandaloznim radikalizmom. Oni ne vide potrebu za potpunim kritičkim rastvaranjem HDZ-ove političke ideje i prakse. Zato se mnogi aspekti Tuđmanova političkog programa ni danas, nakon izbornog poraza njegove stranke, ne dovode u pitanje.

O razlozima takva držanja vrlo ilustrativno govori i objašnjenje novog ministra obrane Radoša kako je za svoga pomoćnika mogao uzeti čovjeka, koji se u Tuđmanovoj vlasti istakao u realizaciji projekta takozvanog humanog preseljenja. Braneći Stjepana Šterca, ministar će reći da su se o zakonu, kojim je otvorena mogućnost naseljavanja bosanskih Hrvata u srpske kuće, u Saboru “usuglasile sve relevantne političke stranke”. Dakle, Šterc su svi parlamentarci, ergo, svi mi! Kao da se time sramota poništava! Na isti način današnja je vlast umočena u mnoge grijehe svojih prethodnika. Sekundirala je Tuđmanovoj fascinaciji nacionalnom državom, za cijenu koje se nije pitalo, šutjela je, u to ime, počinjenim zločinima, nije Hrvatsku digla na noge protiv lopovske privatizacije... Umjesto, zemlji nužne, radikalne dehadezeizacije, nova vIast politiku “novog smjera” misli voditi ne dirajući HDZ-ov talog u kolektivnoj svijesti nacije.

Slično međunarodnoj zajednici, i u domaćoj javnosti raste skepsa u pogledu dometa nove vladajuće garniture. Račanova je vlada dobila izborni mandat za radikalne reforme, prije svega one koje se tiču otvaranja gospodarskih perspektiva i socijalnog položaja stanovništva... Ali u reviziji pljačkaške pretvorbe, u čišćenju kriminala i korupcije, sankcioniranju lopovluka, u promjenama na Televiziji - vlada vozi sporovozno. Istraživanja pokazuju da se u tom pogledu opasno kaska za očekivanjima. Mada se svakim danom otkriva sve više HDZ-ovih svinjarija.

Pokradena država, kradljivi ministri, pljačka javne imovine u korist političkih podobnika, milijunski, nikad vraćeni krediti za obitelji HDZ-ovih terminatora, pretvaranje društvenog bogatstva, tvornica, banaka u njihovo privatno vlasništvo, enormno zaduživanje države o čijim razmjerima još nitko nema konačne podatke, plaćanje cezarskih troškova obrane pred Haškim sudom za građane druge države, vojnici druge države na platnom spisku Hrvatske, lažni generali, izgubljeni - milijune vrijedni - ugovori, isisana i izvan granica zemlje prebačena materijalna supstanca nacije. Dimenzije ludila, koje je Hrvatskom posljedrijih godina mahnitalo, postaju razvidne tek iz razmjera destrukcije, koji se upravo otkrivaju. Već spomenuti Gligorov kaže da je HDZ-ovu vladavinu karakteriziralo “rasulo, nepoštivanje zakona i uništavanje institucija”, da se u Hrvatskoj, kao nigdje u tranzicijskim zemljama, kralo “strašno, sustavno i uz ideološko opravdanje”, da je planom o stvaranju stotinjak bogatunskih obitelji pljačka bila legalizirana, što čak “ni u Rusiji nije bio slučaj”.

I Nedugo poslije izbora i akademik Ivan Supek tražio je da se HDZ podvrgne kaznenom gonjenju i poput njemačkog CDU-a kriminalizira za bezakonje koje je počinio. Tim se povodom spominje i svojedobna akcija “mani pulite” u Italiji, u kojoj je i sredstvima pravne države, i sudskim progonom i najviših državnih funkcionara, presuđeno u korupciji ogrezioj vladajućoj strukturi. Nakon skandaloznih otkrića, koja se u Hrvatskoj svakodnevno umnažaju, pitanje kriminalizacije djelovanja bivše vlasti postaje sve relevantnije. Međutim, račanovci tvrde da su nekadašnji vlastodršci na izborima, gubitkom vlasti, već dovoljno, politički, sankcionirani. Za pravosudni progon HDZ-ova kriminala zasad nema političke volje. U znak pomirbe s bivšima, nova je vlast čak pristala da se peti ortak uzdigne na čast saborskog čelnika.

Nekadašnju oporbu vlast - u jednom, čini se, nije proimijenila: ostala je, jednako kao i prije, nejasna, kolebljiiva, troma. Žarko Puhovski - prije nekoliko je mjeseci i upozoravao da Hrvatska - ima šlepajuću opoziciju, da i oporbene stranke sa zakašnjenjem slijede objektivne tendencije u društvu, ali ih i ne stvaraju, ne artikuliraju, i ne guraju. Ironično je primijetio da se tadašnja oporba, nakon što je višekratno prozvana, “energično postavila u zadnje redove prosvjednika protiv HDZ-ove vlasti”.

- To se kaskanje za javnim - mnijenjem sada još više pokazuje kao hendikep. Hrvatska je javnost postigla visok - stupanj suglasnosti da su zemlji potrebne radikalne reforme. Taj stav možda nije uvijek do kraja definiran, ali je odlučan. U novoj vlasti osjeća se manjak političkog koncepta, ali i političke voIje. Kao opozicija mogli su i kasniti, nikud im se nije žurilo, na čelnoj poziciji to postaje pogubno. Lideri navikli - na začelje - teško da mogu - voditi zemlju. Dehadezeizacija Hrvatske i kriminalizacija HDZ-a to su zahtjevi vremena. Ukoliko ih nova vlast definitivno izignorira, okolnosti bi je mogle pregaziti.