Demokratskoj većini u hrvatskom političkom narodu već je neko vrijeme jasno kako je Franjo Tuđman svojim dogovorima preko crnoga telefona s poslovnim prijateljima s Dedinja stvorio institucionalne uvjete da, dok su u dogovorenome ratu ginula djeca i gorjela imovina pripadnika trećeg staleža, političko “plemstvo”, što ga je on odabrao, nesmetano pljačka javna dobra i imovinu svojih “podanika”. Dok je diktatorov prvorođenac asistirao tati vodeći opskurne tajne službe, mama, braco i seka marljivo su naplaćivali reket. Cijeli sustav državne uprave nije konstituiran tako da bi optimalno pribavljao javna dobra stanovništvu, već mu je svrha osiguravanje funkcioniranja pljačkaškoga feudalizma. Nakon što je diktator umro, a dotad vladajuća nomenklatura više nije imala snage uobličiti bilo kakav politički program, koji bi retorikom promicanja općeg dobra zaogrnuo njihov interes održavanja koruptivne diktature, sljedba autoritarnoga vladara poražena je na izborima 3. siječnja, i to tako temeljito da nije imala mogućnosti otvoreno opstruirati prijenos vlasti.

I hrvatsko biračko tijelo, ali i s međunarodna okolina, koja je novu izvršnu i zakonodavnu i vlast u Hrvatskoj dočekala kao poželjne partnere, očekivali su da konstituiranje Vlade i Sabora označi politički diskontinuitet. Vlada, koja nije tek činovnički kabinet formiran voljom autoritarnoga vladara već je povjerenje u Saboru dobila na osnovi svoga programa, i Zastupnički dom, u kome zamalo dvotrećinsku većinu imaju zastupnici iz demokratskih političkih stranaka, trebali su biti garancijom diskontinuiteta, a vladina programska deklaracija, u kojoj su kao političke smjernice elaborirane vrijednosti demokratske većine, što se suprotstavljala Tuđmanovoj diktaturi, bio je prvi dokument koji je naznačio politiku diskontinuiteta.

Ipak, Vlada se sve više ponaša kao vlada kontiniuiteta. Javnost će joj prvo zamjeriti kontinuitet izražen preuzimanjem preskupih limuzina kupljenih po ukusu Tuđmanovih primitivaca, ali daleko više od audija, mobitela, rezidencija i kreditnih kartica zabrinjava kontinuitet izražen kroz državni budžet. Diktatorske režime uvijek ćemo u budžetu prepoznati po golemim izdacima za represivne mehanizme, a tuđmanovci su ogromna sredstva izdvajali za vojsku, čiji je dio (Tuđmanova pretorijanska garda) institucionalno mogao biti upotrijebljen za unutarnje obračune, policiju i tajne službe. Pogledamo li u budžetu stavku za plaće HIS-a, vidjet ćemo da one ove godine, u bruto iznosu, neće biti smanjene.

Diskontinuitet znači odricanje od stila Tuđmanovih sljedbenika, onako kako to čini zagrebački vladin povjerenik Kregar. Nastojanje da se uspostavi diskontinuitet je i borba ministra pravosuđa protiv koruptivnoga sudbenog sustava, cementiranoga Državnim sudbenim vijećem. Tonino Picula, koji se neočekivano dobro snašao na poziciji ministra vanjskih poslova, ne može očekivati stvarne uspjehe tako dugo dok poteze diskontinuiteta na povuče i u svome Ministarstvu, jer će ga inače, kao neki dan u Ljubljani, i ubuduće diskreditirati pomoćnik, obrazovanjem dorastao za turističkog vodiča, koji se nastavlja koristiti retorikom kakvom se u “diplomatiji” služio neki Sanader.

Politika diskontinuiteta morala bi se očitovati već na vjerojatno skorašnjem rebalansu budžeta i njegovu bitnom smanjivanju. A to se može postići, prije svega, dokidanjem privilegija staleža profitera Tuđmanove diktature, smanjivanjem broja činovnika, zamjenom nekompetentnih tuđmanovaca obrazovanjim i sposobnim ljudima, za koje u javnim službama dosad nije bilo mjesta, i radikalnim smanjivanjem represivnog aparata. Za one koji su sudjelovali u protudemokratskim konspiracijama režima više ne smije biti mjesta na mjestima financiranima iz budžeta.

Ne pokaže li jasnim potezima volju za diskontinuitetom, Račanova će vlada trošiti legitimitet prema unutra i uvjerljivost prema svijetu. Odustajanje od definiranja diskontinuiteta moglo bi za vladine stranke biti pogubnije od socijalnih nedaća i izostajanja brzog prosperiteta, što su ga mnogi očekivali. Amnestiranje od odgovornosti nosilaca diktature, izraženo i u proračunu, moglo bi za izvršnu vlast biti pogubnije od ipak sitnih nepodopština, što ih javnost prepoznaje u rezidencijama, avionima, skupim limuzinama... Ili su to samo dvije dimenzije istoga problema - odustajanja od diskontinuiteta.