POVODI: UZ NAJAVLJENI VAL SMJENA U MINISTARSTVU VANJSKIH POSLOVA
Diletanti u diplomaciji

Svaki put kad se govori o kadrovskim smjenama, to izaziva nervozu. Prije svega među onima koji se nalaze na listama kadrovskih križaljki, ali i kod onih koji križaljke slažu. Nimalo zahvalan posao određivanja novih kadrova ili pak njihovih zamjena zapao je predstavnike nove vlasti. Iako u tim "smjenama" valja poštovati i jedini mogući kriterij — stručnost — kadrovska križaljka u Ministarstvu vanjskih poslova, ne bez razloga, pobuđuje najviše zanimanja.
Diplomacija, koliko god nosi privilegija, upravo zbog njih samih donosi i najveći teret. Predstavljati zemlju u inozemstvu bilo je naročito teško u posljednjih deset godina. Sami hrvatski diplomati bili su "krpani" sa svih strana.
U početničkom nesnalaženju, ali i anticivilizacijskim gabaritima bivše vlasti, u hrvatskoj diplomaciji nakupilo se svega; od pukih HDZ-ovih nesposobnih klimoglavaca, preko diplomata-hedonista do onih koji su zbog ovih prvih morali "krvariti", spašavati zemlju od sankcija i uvjeravati svijet kako postoji i neka druga Hrvatska koja treba samo malo šanse.

Hrvatska je tu šansu napokon dobila pa zbog toga zapravo glavna tema nije kamo će otići Žužul, a tko će doći na Žajino mjesto u Parizu. Smjene su, naravno, potrebne, no nova će vlast polagati važan ispit — je li sposobna pravilno ocijeniti tko je zaslužio otići, a tko ostati. Mnogi su "diplomati" Hrvatskoj nanijeli puno štete, a neki su cijelo vrijeme proveli u ispravljanju pogrešaka.
Ipak, u hrvatskoj vanjskoj politici sada pogrešaka ne smije biti jer valja iskoristiti izuzetno važnu godinu, godinu u kojoj Hrvatska treba oslužbeniti odnose s EU-om i NATO-om. Stoga je puno važnije pitanje kako će ubuduće funkcionirati hrvatska vanjska politika. Prvi koraci nespretnosti su već vidljivi. Ukratko, svi bi se željeli baviti vanjskom politikom. U početnom valu već se primjećuju različite izjave, nepoštivanje diplomatske prakse, nepotrebni diletantski izleti.
Hrvatska vanjska politika trenutačno se vodi sa četiri mjesta, što samo po sebi ne mora biti loše ako se zna tko što radi. Stoga, bez obzira na kadrovska rješenja, unutarnja reorganizacija Ministarstva vanjskih poslova ne smije voditi slabljenju službenog Zrinjevca, stožernog mjesta operative hrvatske vanjske politike. Ostala ministarstva, krajnje je vrijeme, moraju se početi baviti onim što im je posao. U šesteroglavoj vlasti svi bi se htjeli slikati i izjavljivati pa je uspostavljen novi hrvatski vanjskopolitički fenomen — pri svakom posjetu Hrvatskoj medije se poziva na sve adrese.
Atomiziranje hrvatske vanjske politike moglo bi dovesti do ozbiljnih problema u funkcioniranju, što utječe na kredibilitet zemlje. Suradnja umjesto nadmetanja i liječenja taština mora biti glavni motiv novog organiziranja. U privlačnoj pomami za diplomatskim mjestima pojavit će se manjak stolica, no ako se u odlučivanju bude vodilo računa o važnosti ove godine za Hrvatsku na vanjskopolitičkom planu, čak i "zbrinjavanje" dva do tri prijatelja bit će na kraju normalno i prihvatljivo.