Što se to u ovoj državi događa i tko je ovdje lud, pitaju se ovih dana građani koji su u siječnju izabrali novu vlast jer im je bila puna kapa HDZ-ove samovlade, njihovih tajnih službi, njihovih frakcijskih borbi za prevlast i novac i njihovih mračnih afera. Račanova vlada i Mesićev Ured predsjednika nisu još dočekali ni sto dana na svojim visokim položajima, a u državi se još nije ni stiglo bogzna što korisno napraviti, već jedna drugu sustižu vijesti o novim sukobima među najvišim dužnosnicima, vlast otkriva da je nesposobna postići neophodne političke, pa čak i jednostavne tehničke dogovore, a kadrovska pitanja postaju za Vladu toliko pakleno nerješiva da se stvari koje o njima ovise naprosto ne mogu maknuti s mrtve točke.

Većina građana uviđa da se pitanja strašne nezaposlenosti, ogromnih državnih dugovanja, kraha stotina poduzeća i upropaštene brodogradnje ne mogu riješiti nikakvim vilinskim čudom, ali su se mnogi već počeli živcirati jer vlast ne poduzima ni ono što nema nikakve veze s kroničnim nedostatkom novca i što se, dakle, može učiniti smjesta. Evo zašto se, recimo, ne smije i ne može saznati što su to državni revizori otkrili u državnom poduzeću MORH-a Alan kad nalazi o višegodišnjem tajnovitom poslovanju generala Zagorca već tjednima stoje na stolu kod ministra obrane Joze Radoša?

Kakva je to misterija s darovnicom kojom su strojevi Rojsove 66. pukovnije Hrvatske vojske, kupljeni novcem iz proračuna, poklonjeni Hercegovini i zašto se ne nađe tko je taj kriminal potpisao? Ili, zašto nitko ne želi "smetati" kadrove u ozloglašenim tajnim službama, one iste zbog kojih su zastupnici šestorke u bivšem Saboru organizirali protestna napuštanja parlamentarnih funkcija i o kojima su davali žestoke opozicijske intervjue zgražajući se nad beskrupuloznim HDZ-ovim špijunima koji uhode i prisluškuju opoziciju, sindikate i novinare.

Tko normalan može shvatiti da sada, kad je na vlasti šestorka, opet isti ljudi rade u HIS-u, SIS-u, UNS-u i SZUP-u, iako se ponovo otkrivaju njihove moralno i zakonski nedopustive akcije za vrijeme zagrebačke krize i neposredno prije ovih izbora. Mladen Lacković, šef Nadzorne službe UNS-a, i dalje je na svom položaju isto tako i Jarnjakov tajnik Tomislav Matijević, koji je svome bivšem šefu potpisivao sva ona apsurdna priopćenja, dapače, vratio se i Smiljan Reljić. Na čelu SIS-a još je vrlo dvojbeni kadar Žarko Peša, a Petru Luburiću, jednom od ortaka u aferi Dubrovačka banka, u SZUP-u daje plaću i novi SDP-ov ministar unutarnjih poslova Šime Lučin.

Zbog čega, nadalje, ministar vojske Radoš nije rasformirao Tuđmanov Prvi hrvatski gardijski zdrug, na čelu s generalom Milom Ćukom, koji je i dalje na istoj funkciji i na državnoj plaći? Prema najnovijim informacijama, 1. HGZ-u sastoji se, naime, od 1100 elitnih vojnika, a povrh toga, tisuću njih nema baš nikakvih zaduženja. Zar u takvim okolnostima itko može reći da je zlurado posumnjati kako se i nova vlast možda koristi uslugama obavještajaca Prvoga HGZ-a?! Onda, je li nekome palo na pamet vidjeti što će s potpukovnikom Hrvatske vojske Sinišom Rimcem koji je do grla upetljan u slučaj stravičnog ubojstva bračnog para Zec i njihove dvanaestogodišnje djevojčice, a i dalje je u djelatnom časničkom sastavu kod generala Petra Stipetića? Ako je, zatim, točno da je za 12 ili više hrvatskih generala nadeno da su status ratnoga vojnog invalida prigrabili mimo zakona, zbog čega ministar Radoš to ne da objaviti? Kakve veze ima što ta revizija nije potpuna? Neka se kontrola invaliditeta nastavi do posljednjeg vojnika, ali to zaključene slučajeve neće promijeniti. Uostalom, hoće li se poštenim generalima HV-a sačuvati obraz ako se prikriju lopovi, ili, naprotiv, lopove treba odstraniti da bi pošteni mogli uspravno stajati?

Nekidan je Slobodna Dalmacija pronašla negdje na Braču i umirovljenoga generala Matka Kakarigija, koji također ima status ratnoga vojnog invalida iako je u MORH-u radio kao šef stambene komisije koja je negdje uspjela "izgubiti" čak 13.000 stanova u državnom vlasništvu. Taj Kakarigi sagradio je sebi kuću od 6500 kvadrata s dozvolom za neku poljsku kućicu i nitko mu ni danas očito ne može ništa.

Stvari u kojima nova vlast oklijeva ili ih naprosto ne vidi kao problem ima još mnogo, premda nas je asocijativni niz ovdje vezao uz resor obrane i nacionalne sigurnosti. U čemu je, dakle, stvar? Plaši li se nova vlast rastanka s nemoralnim, nekompetentnim i kompromitiranim Ijudima ili misli da će oni odjednom postati moralni, kompetentni i čisti? Točno je da krivično gonjenje generala lažnih invalida ili javno otkrivanje malverzacija sa 66. pukovnijom neće nikoga ni nahraniti ni ugrijati, ali takvi se poslovi moraju posvršavati. Ljudi koji sada djeci ne mogu kupiti ni cipele, a pošteno su radili ili se borili na ratištu, traže od onih koje su birali za početak barem psihološku zadovoljštinu.