Prije deset godina, na današnji dan, 22. travnja 1990. (bila je naravno nedjelja), u Hrvatskoj je održan prvi krug prvih slobodnih pluralističkih izbora. Tadašnji trodomni Sabor birali smo “dvokružno”, sustavom apsolutne većine, ali već nakon prvoga izbornog kruga izborni su rezultati bili jasni. Između tri politička bloka, HDZ-a, Koalicije narodnoga sporazuma i SK SDP-a, uvjerljivo je pobijedio HDZ, a izborni je zakon Koaliciju, treću po snazi, unatoč potpori oko 15 % birača, praktički eliminirao iz Sabora. Niti izborni zakon, koji je osiguravao golemu nadzastupljenost najjačoj stranci, niti političke okolnosti u kojima se postavljalo samo jedno političko pitanje (samostalnost Hrvatske, odnosno definiranje njezine pozicije u Jugoslaviji) nisu išli na ruku stabilizaciji političke arene i konsolidiranju stranačkog pluralizma.

S najuvjerljivijim odgovorom na to jedino pitanje HDZ je stekao većinu glasova, a istraživači su naknadno primijetili kako su se na retoriku te stranke odazvali oni birači što su za sebe mislili da su u prošlome sustavu bili deprivilegirani kao Hrvati, dok su glasači Koalicije smatrali da je izvor njihove deprivilegiranosti bio u karakteru komunističkog sustava. Već iz tipa biračke potpore pobjednicima moguće je razumjeti zašto su godine, što smo ih izgubili od 1990. do danas, bile obilježene nacionalboljševizmom. U vremenu kad je većini bilo važno samo jedno političko pitanje - pitanje državne neovisnosti prihvaćen je pokret koji je jasno definirao da državu doživljava kao zajednicu, a ta je zajednica iznutra autoritarno organizirana oko Vođe i njegovih sljedbenika. Ostvarivanjem državne samostalnosti HDZ je potrošio svoj jedini razlog postojanja, ali rat i tip organizacije, u kojem je zajednica nadomjestila društvo, omogućili su pokretu vladavinu sve dok su trajali nacionalni konflikti i dok je njihov politički vođa bio u snazi.

Ovogodišnji prvi izbori u normalnoj situaciji HDZ su učinili marginalnom strankom i tek su joj izborni inženjering i izmišljeno političko tijelo (“dijaspora”) omogućili relativno snažan saborski zastupnički klub. Međutim, danas otkrivamo da ono što je u vrijeme osamostaljivanja Hrvatske bila najsnažnija politička organizacija, odavno više i ne naliči na političku stranku. Nakon stjecanja samostalnosti njihov je vođa organizaciju “oslobodio” svih političkih vrijednosti, pošto mu je propao pokušaj da je prikaže demokršćanskom ili narodnjačkom strankom. HDZ je. funkcionirao kao interesna zajednica profitera režima, a cjelokupna se stranačka arena s vremenom konsolidirala pored nje. Danas vladajuća šestorka objedinjava demokratske stranke od desnoga do lijevog centra, a povezuje ih tek zajednička vrijednost potrebe demokratizacije društva i afirmacije vladavine prava.

U već formiranoj demokratskoj političkoj areni ne samo da nema prostora što bi ga mogli zauzeti političari okupljeni oko HDZ-a, već sve očitije postaje da njima ni na kraj pameti nije bilo da se organiziraju u političku stranku. Dva najnovija slučaja - konspiracija oko Večernjeg lista, što su ga najbliži Tuđmanovi sljedbenici, izgleda, kvaziprivatizacijom učinili vlasništvom svoje organizacije, ali i naznake o konspiraciji vezanoj uz privatizaciju nacionalnih telekomunikacija, ponovo u korist samo njihove organizacije - govore nam kako se ne radi o političkoj stranci, već o urotničkoj skupini, koja je usmjerena na stjecanje moći i imovine konspirativnim nejavnim sredstvima.

Lako je zaključiti da je, de facto, riječ o djelatnostima “ugrožavanja demokratskoga ustavnog poretka”, a tu djelatnost 36. članak Ustavnoga zakona o Ustavnome sudu RH navodi kao razlog zabrane djelovanja političke stranke. Potvrdi li se sve ono što danas znamo u naznakama, takvoj bi organizaciji trebalo zabraniti daljnje djelovanje. Ustavnome sudu, koji ima pravo zabraniti rad političke stranke, inicijativu za to može dati predsjednik Mesić. Na taj bi se način spriječilo da ova organizacija, posredstvom svojih suradnih skupina, prijeti organiziranjem pobune protiv demokratske izvršne vlasti i stvaranjem izvanrednog stanja. Imovina HDZ-a, koja je možda stečena i kriminalnim radnjama, tako bi prešla u vlasništvo Republike Hrvatske, a časnim bi ljudima koji su ostali vezani uz tu organizaciju bilo omogućeno da se politički organiziraju, bilo pristupanjem nekoj od postojećih stranaka, bilo formiranjem novih stranaka. Ostanu li bez mandata neki od saborskih zastupnika za koje se pretpostavlja da su pod krivičnom istragom (od Pašalića do Granića mnogo ih je), nema smisla da njihovim stolicama raspolažu ostaci njihove urotničke organizacije.

Kao što je nakon otvaranja afera koje su talijanske demokršćane prikazale kao organizaciju koja je (ne od jučer) srasla s mafijom, došlo do raspuštanja te stranke, slično bi trebalo napraviti i sa strankom koja je prije deset godina imala svoje značenje i vrijednost, ali ih je danas posve izgubila. Protekom vremena ne može se ispraviti ono što je nevaljalo, a kad današnji članovi HDZ-a nemaju političke hrabrosti učiniti što bi morali sami raspustiti svoju organizaciju, to bi morale učiniti državne institucije. Tek raspuštanjem organizacije koja samo fingira političku stranku, bilo bi moguće, nakon deset godina političkog pluralizma, doista stabilizirati stranačku arenu.