Jutarnji list: 11. 5. 2000.

Sto dana Vlade: Račan podcjenjuje važnost brzine reforme

Vlada premijera Račana previše nade polaže u očekivanje da će se broj nezaposlenih početi smanjivati prirodno, sam po sebi, čim se za to steknu uvjeti. Dakako, jednog dana hoće, ali do tada će Vlada šestorice izgubiti i posljednje tračke povjerenja javnosti

Piše: Ratko Bošković

Rezultat istraživanja javnog mnijenja - što ga je početkom ovog tjedna proveo Jutarnji list - da gotovo 90 posto građana izrazito negativno ocjenjuje ekonomsku politiku Račanove vlade, prilično je šokantan. Tako visok postotak ne može se, naime, tumačiti nikako drukčije osim kao posvemašnje nezadovoljstvo načinom na koji Vlada nastoji izvući zemlju iz gospodarske krize.

Katastrofalna ocjena gospodarske politike nove vlade nakon prvih sto dana njezina rada dolazi iz nekoliko izvora. Ponajprije, stranke vladajuće koalicije svojim obećanjima, za koje je odmah bilo jasno da se ne mogu ispuniti (primjerice, povrat duga umirovljenicima ili zapošljavanje 200 tisuća radnika), i same su prije izbora stvorile u javnosti previsoka očekivanja.

Drugo, stanje koje je Račanova vlada nakon smjene vlasti zatekla u državnoj blagajni doista je bilo znatno teže od predvidljivoga. Treće, birači su dodatno razočarani spoznajom da Račanova družba u godinama koje je provela u oporbi nije sačinila plan gospodarskih akcija, nego se u potragu za njima uputila tek kad je došla na vlast.

Najviše nezadovoljstva Račanova je vlada ipak proizvela otkako se uselila u Banske dvore, time što je težište ekonomske politike stavila gotovo isključivo na pojave koje u svijesti javnosti izazivaju negativne emocije: na vraćanje dugova, otvaranje stečajeva, rušenje bespravno sagrađenih kuća, prodaju svega - od automobila preko poduzeća do banaka, daljnje zaduživanje u inozemstvu, politički obračun sa zloporabama bivše vlasti i ostalim takozvanim dubiozama.

Stečaj je vjerojatno doista jedini zakoniti način da se raščisti stanje u insolventnim tvrtkama; krajnji je trenutak da se zakoni o gradnji počnu provoditi; dugovi se moraju platiti, a i štediti se u državnoj administraciji mora. No Vlada najmanje polovinu vremena, sredstava i ljudi mora posvetiti aktivnoj promjeni stvari na bolje jer Hrvatska se velikom brzinom urušava u ekonomsku crnu rupu: legijama nezaposlenih svakoga se mjeseca pridružuju nove tisuće ljudi, prvi put nakon pet godina, prema podacima Zavoda za platni promet, blagi nominalni rast plaća preokrenuo se u pad.

Među hrvatskim ekonomistima ovih dana kruži znanstveni rad američkog Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja (NBER) pod naslovom "Tranzicijske ekonomije deset godina kasnije". Izradili su ga zamjenik izvršnog direktora Odjela za istraživanja Međunarodnoga monetarnog fonda Stanley Fischer i Ratna Sahay, savjetnica u istom tom MMF-ovu odjelu. Fischer i Sahay analizirali su dosege tranzicije u 25 zemalja srednje i istočne Europe, među kojima i u Hrvatskoj.

Tijekom prvih deset godina prije izlaza iz komunističkog u tržišno gospodarstvo svih 25 zemalja iskusilo je drastičan pad bruto domaćeg proizvoda, a samo četiri zemlje na kraju desetljeća postigle su BDP podjednak ili veći od onoga s kraja komunističkog režima. MMF-ovi istraživači zaključili su da je odlučujuću važnost u oporavku gospodarstava tih zemalja imala brzina kojom su one provele stabilizaciju, a potom i strukturnu reformu. Najveći doprinos oporavku dala je pritom privatizacija.

Vlada premijera Račana očito podcjenjuje važnost brzine provođenja tranzicije i reforme. Ona suviše nade polaže u očekivanje da će se broj nezaposlenih početi smanjivati prirodno, sam po sebi, čim se za to steknu uvjeti. Dakako, jednog dana hoće, ali do tada će Vlada šestorice izgubiti i posljednje tračke povjerenja u javnosti i najvjerojatnije više neće biti na vlasti.

Što bi u hrvatskim okolnostima značilo ubrzati reformu? U prvom redu, potrebna je trenutačna privatizacija, momentalna podjela stanovništvu svih preostalih državnih resursa kako bi ih privatno poduzetništvo moglo aktivirati: od poduzeća i znanstvenih instituta, preko marina, šuma, luka i cesta, do televizije, škola, zatvora i carinske službe.

Odmah je potrebno utemeljiti institucije tržišne ekonomije koje još ne postoje, doraditi zakonski okvir tržišta kapitala tako da on pruža zaštitu manjinskim (masovnim) ulagačima. Potrebno je odmah osnovati nove sudove koji bi rješavali sporove i donosili presude - ne za deset godina, kao sada - nego u roku nekoliko tjedana. Kapitalski mirovinski fondovi moraju početi djelovati odmah makar svoju evidenciju vodili u debelim knjigama umjesto u kompjutorima.

Kako upozorava profesor Anđelko Bilušić, Hrvatska je jedina zemlja na svijetu u tranziciji i razvoju koja do sada nije imala niti jedne jedine marke inozemnih greenfield ulaganja.

No, kada je to tako, onda takva ulaganja mora početi Vlada, ona se mora staviti na čelo povorke ulagača i zorno demonstrirati da su takva ulaganja moguća, da za njih postoji prostor, infrastruktura i stručnjaci te snagom pravne države jamčiti da ona ne nose ništa veći rizik nego drugdje u svijetu.

Ako nema privatnih investicijskih fondova, onda Vlada, barem i s ono malo novca s kojim raspolaže, mora osnovati državne rizične, equity fondove iz kojih će ulagati kapital u perspektivne tvrtke koje će zapošljavati radnike s burze, kao što je to svojedobno učinio Izrael. Premijer Račan ne može samo slati tisuće na popise nezaposlenih i tumačiti kako je takav purgatorij neizbježan - premijer mora biti u stanju pokazati javnosti barem i jednoga jedinog radnika kojeg je zaposlio i kojem je osigurao plaću. A čim se privatni ulagači uvjere da je takva proizvodnja sigurna i profitabilna, rado će od države otkupiti njezin vlasnički udjel.