Svi znaju sve, a nitko ne zna tko, pa tako i prvim šarolikim odjecima “prvog velikog skandala u najboljem hrvatskom ministarstvu”, kako su neki listovi već opisali vijest da je ministar inozemnih poslova Tonino Picula praktički povukao veleposlanika Ivicu Maštruka nakon što je u “Slobodnoj Dalmaciji” osvanulo njegovo sarkastično pismo o ishitrenim kadrovskim pospremanjima u hrvatskom veleposlanstvu u Ljubljani. “Slobodna Dalmacija” je objelodanila ono što bi u ovakvom hrvatskom medijskom krajobrazu najvjerojatnije objavila bilo koja novina, ali se i u ovom - kao i u beskonačnom nizu usporedivih slučajeva - ipak ne treba previše nadati kako će se ikada potpuno pouzdano saznati tko je provalio ovu ironičnu velepeslaničku veletužbalicu. Nikada tko, ali uvijek otvoreno i jasno zbog koga ili čega, budući da se ovakve afere u pravilu još uvijek - ili više negoli ikada - prvenstveno zlorabe kao nemilosrdni politički malj, bez obzira o kome se radi, o čemu se govori, tko ima pravo, a tko podmeće kukavičja jaja.

I dok se Ivica Maštruko zaklinje da nema pojma tko je provalio njegovo gorko interno pismo, a odbija svaku osobnu odgovornost, i dok se u Ministarstvu vanjskih poslova s mnogo nervoze obnavljaju neke vrlo znakovite sumnje, u onim najbolje obaviještenim krugovima, koji imaju “izravnu vezu” sa Jovićevim novinama, vrlo određeno tvrde da razgolićeno veleposlaničko pismo, nije došlo došlo niti iz Ljubljane, a niti iz Zagreba - već iz Mostara, u kojem i neki hrvatski diplomatski krugovi u “još uvijek nedodirljivom hadezeovskom konzulatu”, čine sve kako bi u sprezi sa otpisanim, a vrlo aktivnim tajnim službama, iskoristili svaki povod za obračun sa novom vlašću.

Dakako, i ta neočekivana glasina, može biti tek dodatno kukavičje jaje u obvezatnim teorijama zavjera, ali ostaje činjenica da bi u slučaju konačnog povlačenja Maštruka, do dolaska novog veleposlanika sve bitne poslove obavljala osoba iz najuže Tuđmanove familije, koju inače mnogi izuzetno cijene, ali ipak ne mogu zaboraviti, da živi u bračnoj zajednici sa sinom prvog Predsjednika Republike, koji se u provalama neočekivanog osobnog ogorčenja, prometnuo u osobito tvrdog desničara, a gaji i osobite veze sa nekim hercegovačkim nezadovoljnim krugovima. U ljubljanskom veleposlanstvu, neki su ipak znali sve o ovom Maštrukovom pismu, i prije negoli je ono prošlog petka bilo objelodanjeno u novinama, pa se tako ipak zatvaraju neki vrlo zanimljivi krugovi u ovoj provali glasina, koje mnogi bez pravih dokaza već uzimaju zdravo za gotovo, zbog toga što se tako izvrsno uklapa u neke druge političkošpijunske priče.

U odnosima sa vlastitim državnim poslodavcem, Maštruko nikada nije previše poštivao protokolarna pravila igre. Ipak se čini da ima pravo na osobnu i profesionalnu ljutnju zbog toga što ga nije nitko ništa pitao o radikalnim rezovima u vlastitom veleposlanstvu, pa se ova neugodna afera ne može svesti samo na provalu osobne taštine, ovog svojeglavog, a briljantnog, diplomata. Tko god je želio diplomatske usluge tog bivšeg novinara, glumca, političara, sociologa religije i sveučilišnog profesora, morao je računati sa sličnim provalama neobuzdanih strasti, dok se neke od osporenih ljubljanskih smjena, ipak ne mogu opravdati samo “principijelnim razlozima”. Maštruko je dnevno izvještavao o svemu što se zbiva u uzburkanoj Ljubljani, a sigurno ne spada u one veleposlanike, koji sve obavljaju samo u “telefonskim ministarskim konzultacijama”, pa se čini da su sa Zrinjevca ipak stigli samo djelomični i blijedi odgovori, koji vrlo bjelodano dokazuju, da bi Maštruko bez obzira na sarkastično pismo mirno proživio onih nekoliko mjeseci koji mu još ostaju do isteka punog ambasadorskog mandata, samo da ono nije osvanulo na stranicama nepoćudne “Slobodne Dalmacije”.

Pa ipak, Maštruko je morao računati sa činjenicom da će ga netko nepozvan provaliti, kada je već priča o ovim ili onim opravdanim ili neopravdanim čistkama postala obvezatni dio svakodnevnog političkog folklora, koja bitno određuje i ogorčene sukobe između oporbe i vlasti i vrlo neizvjesne odnose u krugovima vladajuće šestorke. Takve stvari je ipak bolje raspraviti telefonom bez dodatnih epistolarnih dokaza, ali sve to skupa ne isključuje i neka druga neugodna potpitanja. I iz krugova ove vlasti stalno cure neke nepotrebne stvari, dok se ipak čini da netko “čisti” Ljubljanu bez pravih i izravnih povoda, a neke druge hrvatske diplomatske ispostave ostaju i dalje nedirnute, bez obzira na stalne podzemne igre sa starim obavještajnim krugovima, otvorene političke otpore i nečasne medijske podvale i veze. A osobito u Mostaru, gdje generalni konzul nije smatrao potrebnim izvijestiti ministra o uličnim ispadima protiv hrvatskih vlasti, pa se prvaci HDZ-a vrlo dvolično ponašaju, kada ministra inozemnih poslova javno optužuju da posjećuje samo Sarajevo i Banja Luku, a preskače Hrvate, dok tajno poručuju kako je Tonino Picula još uvijek nepoželjna osoba u njihovom “hrvatskom Mostaru”.

I u Tuđmanovim vremenima neki su veleposlanici izborili pravo na osobno mišljenje (Bekić, Vranitzany, čak i Žužul) u nekim presudnim državnim pitanjima (odnos prema Europi, antifašizam, poštivanje Daytona, suradnja sa SAD itd), dok ova vlast ipak pokazuje osobitu osjetljivost prema svakoj - javnoj ili tajnoj - raspravi o kadrovskim pitanjima. Neke su optužbe o obvezatnoj političkoj podobnosti nedvojbeno pretjerane, kao što su dokazale i najnovije brojke o stranačkoj pripadnosti najvažnijih državnih čelnika. Ipak se čini da se u nekim smjenama i promjenama, ponekad istrčava bez pravih razloga, a ponekad kasni bez pravih opravdanja, dok su na Zrinjevcu toliko opterećeni svakodnevnim obvezama, da zbog svega što od njih očekuju od Rima do Washingtona, Sarajeva ili Bruxellesa, ponekad preskaču ono što bi trebalo dovršiti i u vlastitoj kući i poboljšati u vlastitim redovima.

Svaki dan neki Solana, ili neodgodivi put u Solun, pa razgovori sa predsjednikom Rumunjske, ili priprema Račanovog putovanja u Prag. Mnogo posla, ali ne i konačna isprika, pa se tako niti ova afera ne bi tako dobro uklopila u svakodnevne političke i obavještajne ratove, da je bar netko našao malo vremena da na vrijeme odgovori na Maštrukovo pismo, koje je punih dvadesetak dana, ostalo zametnuto u nekoj neprozirnoj birokratskoj ladici.