Krug se zatvara: predsjednici država s područja bivše Jugoslavije dolaze u Zagreb?

Kada su, ima tome, eto, već puno desetljeće, tadašnjom Jugoslavijom počeli kružiti predsjednici njenih šest republika u jalovim pokušajima traženja rješenja krize što je Miloševićevom »antibirokratskom revolucijom« nemilosrdno i povijesno čini se neminovno rušila još ono malo što je ostalo zajedničkoga u »državi bratstva i jedinstva«, nitko valjda nije mogao ni pomisliti da će jednom kad Jugoslavije više ne bude i kad će republike, gotovo sve, biti već suverene države, opet doći na red sastanak predsjednika. A ipak, taj je sastanak danas već više od same ideje, pa se čak i Zagreb, gdje već i inicijativa o tako nečemu u prvom trenutku bila primljena s odbojnošću, dijelom i kao još neizbježna jeka HDZ-ovske politike koja je doduše izgubila vlast, ali vlada još umovima mnogih, sada spominje kao moguće mjesto njegova održavanja.
Reklo bi se - krug se zatvara.
I moglo bi se, površno gledajući, učiniti da je to točno. No, ako je doista tako, znači li to da se vraćamo na početak, na ishodišnu točku, da se u prošlih 10 godina ništa nije dogodilo? Nikako! Jer, dogodilo se, znamo, mnogo i sva je prilika - dogodilo se nepovratno. Jugoslavije, jednopartijske, socijalističke i kakve sve ne - više nema. A ono »nešto«, što se danas zove Jugoslavijom, možda doista, kako tvrde neki analitičari, počinje brojiti svoje posljednje dane. Nekadašnje federalne jedinice već su godinama samostalne države, neke odista samostalne, neke tek dijelom, jer su se što same, a što sklopom okolnosti dovele u odnos poluovisnosti o ovom ili onom činitelju svjetske politike, a neke pak pod jedva skrivenim međunarodnim protektoratom. Rat što je prohujao prostorom bivše federacije ostavio je za sobom desetke tisuća grobova, znanih i neznanih, stotine tisuća silom raseljenih i prognanih, zgarišta i ruševine, fizičke i psihičke rane što teško zacjeljuju.
Sve je, dakle, drukčije. Pa, čemu onda repriza, čemu opet sastanak predsjednika novih država, nekadašnjih jugoslavenskih federalnih jedinica (pri čemu je samo pitanje forme hoće li se oni sastati sami ili u širem krugu onih koji će ih na takav sastanak, najblaže rečeno, svesrdno poticati)? Odgovor je u osnovi jednostavan: zato što krizu moraju na kraju ipak rješavati njezini protagonisti.
Paradoksalno je, ali istinito: ta je kriza, a da ona još traje to je valjda bjelodano, danas najjači povezni element u relacijama država na prostoru bivše Jugoslavije. I te će države ipak jednom, a čini se da je zaključeno da bi to »jednom« moglo biti uskoro, morati preuzeti primarnu odgovornost za smirivanje stanja na jugoistoku Europe, da ne kažemo na Balkanu. Pa je, dakle, u tom smislu opravdano reći da se krug zatvara, jer današnji predsjednici suverenih država morat će učiniti ono što nisu znali, mogli ili htjeli učiniti predsjednici jugoslavenskih federalnih jedinica (pri čemu je kod nekih, da bi stvar bila kompliciranijom ili možda ipak jednostavnijom, riječ o istim ljudima): udariti temelje trajnom rješenju, novim odnosima i suživotu koji treba zamijeniti zajednički život što se pokazao nemogućim. A time će svojim državama, svakoj posebno, ali istodobno i u nekoj vrsti »paketa« (što, međutim, nema vremensku dimenziju), otvoriti i vrata euroatlantskih integracija u kojima moraju naći svoje mjesto, žele li osigurati budućnost.
U svemu tome ima, dakle, i elemenata onoga na što službeni Zagreb, onaj dojučerašnji Tuđmanov baš kao i ovaj današnji Račanov, podjednako »reži« - tzv. regionalnog pristupa. No, on ni ovoga puta nije, a vjerojatno nikad i nije bio u funkciji stvaranje neke »treće Jugoslavije«. Taj je pristup isključivo u funkciji interesa međunarodne zajednice u ovom dijelu svijeta, a taj je pak interes danas, baš kao i prije 10 godina: mir i stabilnost u regiji. Zbog toga je interesa (pogrešno »prepoznatog« u održavanju Jugoslavije) prije 10 godina spoznaja o nužnosti priznavanja činjenice rađanja novih država teško dobivala »pravo građanstva«, dok se federaciju što je na očigled umirala pokušavalo spašavati. I zbog toga će se interesa predsjednici novih država, slijedeći francusku inicijativu (koju je već podržala i Njemačka) opet morati sastati.
Dakle, protagonisti krize moraju preuzeti odgovornost za njeno saniranje, odnosno moraju postati barem aktivnim sudionicima širih napora da se to učini. Do sada, oni su više ili manje bili tek adresati naređenja, tek izvršitelji tuđih koncepata koji se i nisu pokazali previše uspješnima (barem ne u smislu da međunarodnoj zajednici omoguće skoro dezangažiranje). Sada se - krajnje pojednostavljeno rečeno - od onih koji su ratovali, nakon što nisu znali (odnosno htjeli ili mogli) u pregovorima ratovanje i izbjeći, traži ne samo da pregovaraju, nego da, za razliku od prije 10 godina, u pregovorima dođu do rješenja koja će onemogućiti da sutra opet ratuju. Kriza doduše jest nastala na području države koja više ne postoji, ali činjenica da ta kriza, mada na različite načine i u različitoj mjeri, tangira više država što danas egzistiraju na tom istom prostoru upravo nameće potrebu da se traži zajednički i usklađeni napor. I to je cijela »mudrost« što stoji iza inicijative za sastankom koji će sigurno mnoge analitičare podsjetiti na predsjednički karusel od prije jednog desetljeća.
Interes je Hrvatske da živi, ako već ne u prijateljskom okruženju, a ono barem u skladnim odnosima s prvim susjedima, pa i onima do njih. Interes je Hrvatske da pokrene svoje gospodarstvo i da ponovo otvori najprirodnije i, nekima se termin neće svidjeti, tradicionalno tržište za njegove proizvode, a ono je upravo u tim zemljama. Interes je, napokon, Hrvatske da se profilira kao ne nužno poslušan, ali zato kooperativan partner i jedine preostale svjetske supersile i Europske unije. Zato bi bilo logično očekivati da Hrvatska prepusti prošlosti »antiregionalnu retoriku«, da prestane biti zarobljenikom straha od izmišljenih utvara, da postane svjesnom svojih odgovornosti baš kao i svojih mogućnosti i da s pozicije ravnopravnog partnera ulazi u šire inicijative za trajno smirivanje stanja u jugoistočnoj Europi, pa da u tom kontekstu mirno i trezveno procijeni i inicijativu za sastanak predsjednika država s područja bivše Jugoslavije i - da je prihvati.