Novi list: 24. 6. 2000.

Osoba tjedna: Dražen Budiša, šef HSLS-a

Uzaludni tragač za glasovima HDZ-a

Što smo vam govorili. Sad vidite da smo bili u pravu likuju zastupnici teze da je Dražen Budiša najveći problem hrvatske Vlade još iz vremena dok je ta Vlada bila tek projekcija u glavama vođa oporbene šestorke.

Krunski dokaz: pisana izjava predsjednika HSLS-a da državna televizija sve više podilazi vodećoj hrvatskoj stranci, SDP-u, pa zato treba promijeniti njezinu novouspostavljenu upravu. Vjerojatno je iznerviran gostovanjem kod Tihomira Ladišića kad ga je ovaj, u želji da javnosti dokaže kako je već zaboravio svoju kratku glasnogovorničku epizodu, žustro secirao. Budiša je na to zaključio da na HTV nema tretman kakav zaslužuje. Pogotovo prisjećajući se kako je Ladišić bio prilično dobrohotan prema Iviću Pašaliću, također jednom od gostiju u dodatku Dnevnika.

Je li stoga ova, doista u najmanju ruku, nespretna izjava, dovoljan argument za ocjene da Budiša nasrće na SDP i čak da se sprema sklopiti koaliciju s HDZ-om i HSP-om? Ili je, pak, u pravu Budiša kad govori da su sporadične medijske hajke na njega i HSLS rezultat težnji da se lijevi svjetonazor nametne kao dominantan u državi.

Za kategoričan odgovor, ipak je prerano, jer hrvatske političke promjene ne kroje još niti šest mjeseci. No, ono što se može konstatirati bez bojazni da se upadne u grešku je činjenica da Budiša definitivno nije više onaj isti iz zadnjeg razdoblja vladavine HDZ-a, kad je strogo pazio da ne bi nekom rečenicom ili gestom pokvario skladne odnose sa strateškim partnerima u SDP-u. Sada mu se događa da potporu, od Budiše “napadnutom”, Račanu daju čelnici stranaka vladajuće koalicije koje je premijer nedavno prozivao da glume oporbu unutar vlasti. Koji su razlozi da je Budiša počeo voditi ovakvu pomalo enigmatičnu politiku?

Da je pobijedio na predsjedničkim izborima i sukladno predizbornim obećanjima izašao iz matične stranke, ovo se pitanje svakako ne bi ni postavljalo. Izvjesno je da bi Budiša nastojao održati što tješnje odnose s predsjednikom Vlade, HSLS-om bi se bavio možda tek marginalno i ta stranka bi po prirodi stvari bila čvrst i iskren saveznik socijaldemokrata. Nevolje su za Budišu, pa tako i za one oko njega, počele s neuspjehom u srazu s Mesićem kojeg je doživio vrlo osobno. Čini se da je uzroke poraza potražio u postizbornim analizama koje su pokazivale da je gro, tada još respektabilnog HDZ-ovog biračkog tijela, glas dao sadašnjem predsjedniku Republike. To je potaknulo Budišu da obriše prašinu sa svoje nekoliko godina stare, izgledalo je, potrošene ideje, da HSLS mora pokušati pridobiti povjerenje barem dijela dezorijentiranih birača HDZ-a.

Naravno, zauzvrat je nešto trebalo ponuditi i njima, jer za naklonost tih glasača danas se bore i DC, HNS i HSS. Otuda i zbunjujući govor Bolte Jalšovca, polaganje vijenca na Tuđmanov grob ili uporno odbijanje da se raskine koalicija s HDZ-om u Šibeniku. Nije, dakako, Budiša nikakav prvak nove hrvatske desnice koji prijeti poništavanjem svih prodemokratskih promjena začetih poslije 3. siječnja, ali ima nezgodnu naviku da misli kako je uvijek u pravu. Pa makar i sa zakašnjenjem od par godina.

Rezultati približavanja HSLS-a Tuđmanovim biračima za sada su, međutim, razočaravajući za rejting stranke. Na svim prijevremenim lokalnim izborima, uključujući i one u Zagrebu, socijalni liberali bilježe debele podbačaje. I to usprkos tome što je Budiša, u maniri Tuđmana, bio nositelj stranačkih lista u svim mjestima gdje su se održavali izbori.

Hadezeovci, dakle, Budiši i dalje ne vjeruju, a zbog navedenih “desnih skretanja” odbijen je dio liberalnijih glasača. Redovni lokalni izbori su za desetak mjeseci i ako ne želi da mu stranka pretrpi na njima težak poraz, Budiša će se ponovno morati odreći bogohulnih misli o približavanju biračima HDZ-a. Premda se teško mijenja vjerojatno će to i učiniti i pomiriti se s time da je to bio uzaludan posao. Ne treba zato dramatizirati njegove trenutne kontroverzne, izjave jer Budiša sigurno neće zapaliti fitilj pod Račanovu Vladu.

Dražen Ciglenečki