Jutarnji list: 29. 6. 2000.

Potraga za 200 najbogatijih bit će za šestorku potpuna blamaža

Piše: Sanja Modrić

Nakon što su zastupnici stranaka šestorke u Hrvatskom državnom saboru prihvatili zahtjev HDZ-a da Vlada sastavi i objavi popis dvije stotine najbogatijih obitelji u Hrvatskoj, čovjek se s poprilično utemeljenja može zapitati što je tim ljudima, odnosno jesu li uvaženi zastupnici kolektivno skrenuli s uma. Jer, dati Vladi tako besmislen, pravno neprovediv skup i "niškoristi" nalog, to baš graniči s bezumljem. Pa kad se takva narudžba još ispostavlja hrvatskoj vladi - koja ne zna što će i kud će od nezaposlenih, stečajeva, propalih tvrki, dugova, nelikvidnosti, ispražnjenih fondova te desetak reformi koje počinje i bog te pita kojih sve strahota - moglo bi se doći čak i do tako apsurdnog zaključka da su se zastupnici šestorke urotili protiv očuvanja minimalnog ugleda vlastite političke većine i svoje vlastite vlade. Nema apsolutno nikakve sumnje o tome da će pristanak na HDZ-ovsku smicalicu o javnom razotkrivanju 200 najbogatijih obitelji šestorku skupo stajati. Najveća kazna bit će plaćena gubitkom vjerodostojnosti i povjerenja među građanima, a preostali gubici mjerit će se novcem, izgubljenim vremenom, te podsmijehom javnosti s kojim će cijeli taj neslani projekt završiti. A zašto?

Zato što se, prvo, bogatstvo u Hrvatskoj ne može mjeriti onako kako se to čini u pravno uređenim zapadnim zemljama. Drugo, zato što nitko prije te akcije nije utvrdio što se u nas treba smatrati bogatstvom, to jest koje sve materijalne blagodati treba zbrojiti da bi se našao bogat čovjek. Treće, zato što nedostaje i druga definicija, a to je: što je to u Hrvatskoj "obitelj". Četvrto, zato što hrvatska vlada upravo "mozga" o tome koje će stručnjake i agencije iz bijeloga svijeta unajmiti da istraže koliko je novca iz Hrvatske proteklih godina izneseno tajnim kanalima i položeno na privatne račune i utopljeno u privatne poslove te da vrate štogod je moguće u ovu opljačkanu zemlju. Peto, ni u Hrvatskoj (valjda!) nije sporno što je netko bogat, nego su sporni oni koji su se u proteklih deset godina kao Krezovi obogatili ni iz čega, ne stvorivši svojim radom nikome zaposlenja, nikakvu ekonomsku niti društvenu vrijednost.

Kad se, dakle, u SAD-u ili u Njemačkoj želi znati koliko je tko bogat, odgovor je srazmjerno lako dobiti. Bogati ljudi imaju vrijedne dionice i skupe nekretnine. Dionice kotiraju na burzama po cijenama koje su javno dostupne kategorije. Nekretnine su, pak, kupili na legalan način i na njih plaćaju porez, pa će se svaka zvijezda biznisa njima rado i pohvaliti, a u svakom slučaju nema ih zašto tajiti. Bogatstvo se - prema tome - računa jednostavnim zbrajanjem vrijednosti nečijih dionica i nekretnina. Kod nas na burzi dionice ima samo dvadesetak tvrtki, burze su u povojima, nekretninama se mešetari na sve mile i nemile načine. HDZ-ovim je zakonima utanačeno da se u Hrvatskoj ne plaća porez na dividendu, niti na kamate na štednju. To znači da se ni po plaćenomu porezu ne može ništa ustanoviti. Vlasnik tvrtke u Hrvatskoj sebi može isplatiti dividendu od milijun maraka i na to neće platiti niti jednu kunu poreza državi. Istodobno sebi kao plaću može isplaćivati minimalac pa će po svim dostupnim parametrima figurirati kao najveći bijednik. Na kraju, bankovni računi, a punim opravdanjem, spadaju u područje vrlo zaštićene privatnosti i u njih se može zavirivati jedino po nalogu suda.

Prema tome, već dosad imamo finu zbrku. No, idemo dalje.

Što je obitelj, drugdje se zna, ali u Hrvatskoj sto posto ne. Iz tajkunskih poslova naučili smo da ovdje u "obitelj" spadaju - kao i drugdje u svijetu - muž i žena, njihovi nasljednici (djeca) i eventualno roditelji, ali i šogori, punice, kumovi, krizmane kume, jetrve, zetov polubrat, susjed i poslušni predradnik. Na sve njih su se ovdje mogla prebacivati imanja i poslovi, a advokati su pravo vlasništva pokrivali međusobnim ugovorima iz kojih se vidi čija je imovina u stvarnosti. Kako će Vlada ući u trag svim tim djeverušama i ženama iz prvog braka? Nikako. Nadalje, tko je htio iznio je nelegalno prigrabljeni, prljavi novac izvan Hrvatske, o tome zna čak i Svjetska banka. Taj je, dakle, bogat, iako mu je ovdje jedini vidljivi prihod možda plaća od pet tisuća kuna. Ali - kako je tome ime?

I na kraju, što se Vladu i parlament u bilo kojoj pristojnoj zemlji ima uopće ticati tko je koliko časno bogat? Svaka država želi znati tko se obogatio pljačkom, političkim vezama, darovanim krediti na državnih banaka, ustezanjem poreza, švercom droge ili na bilo koji drugi nezakonit i kažnjiv način i upravo to je u Hrvatskoj sada pitanje.

No, na našem popisu najbogatijih obitelji kakav je šestorki mudro podvalio HDZ - ako takav uopće ikad bude sastavljen, naći će se ljudi koji imaju uredno prijavljene tvrtke, koji uspješno posluju i redovito plaćaju porez, oni koji su pravno valjano naslijedifi veliki imetak od svojih predaka, oni kojima je vraćena imovina oduzeta u komunizmu... Pred takvim ćemo se našim sugrađanima svi sramiti kad im se imena bezrazložno objave u novinama i kad bivša vlast bude pobjednički izbrojila da je među njima, eto, samo troje hadezeovaca.