Da je gotovo orvelovski uređivao svaki detalj u zemlji u kojoj je bio predsjednik, da je njome znao vladati kao da je upisana u gruntovnici kao njegovo vlasništvo, u to smo se već dovoljno uvjerili. Da je u tom poslu bio toliko zaigran da je određivao tko će prvi igrati lijevog beka u Dinamu, a tko će voditi TV dnevnik, i tome smo se već načudili.
No, da je "prvi hrvatski predsjednik", dok mu je dio zemlje bio okupiran, dok je imao umirovljenike koji su se od gladi skupljali pred kontejnerima, dok su kolone školovanih napuštale zemlju — umjesto rješavanja kapitalnih pitanja imao vremena voditi računa o visini kamatnih stopa na kredite budućih hrvatskih veleposlanika, da se za tu problematiku zainteresirao do te mjere da je inzistirao na tome da Vesna Škare-Ožbolt uzme nekakav vražji stan, da je ona u borbi za principe posustala, pristavši tek na povlaštene kamate — to govori da je Tuđman i zemlju i ljude i stanove i kredite tretirao kao svoj lego-grad, slažući kockice kako god je htio.

Danas se oni koji su iskoristili blagodati vlasti skrivaju iza Tuđmana kojega više nema, kao da bi ih on izveo pred streljački vod da su mu se barem po tim krajnje osobnim pitanjima časno i moralno usprotivili. Nominalno, stvar je razumljiva: dio zaposlenih u Ministarstvu vanjskih poslova zatražio je povoljnije stambene kredite, Mate Granić im je te kredite isposlovao.
No, način na koji Granić danas brani cijelu ovu aferu, argumenti kojima se služi iritiraju zbog ambicije da se jedna praksa više nego upitna u svojoj moralnoj dimenziji oglasi posve legalnom. Čak i da se na toj aferi "zaradi" prikazujući je, kako je rekao Granić, kao pokušaj difamacije "dvojice predsjednika parlamentarnih oporbenih stranaka", misleći na sebe i Sanadera, koji su određivali popis korisnika kredita.
Po čemu je, dakle, za Matu Granića činjenica da je isposlovao za svoje zaposlene djelatnike povoljnije stambene kredite od onih koji su obični smrtnici mogli dobiti, i to u ukupnom iznosu od 1,4 milijuna maraka, do te mjere poštena da "mu je žao što nismo podijelili više kredita"? Po njegovim riječima, "MUP je dijelio kredite uz dva posto kamata, MORH je podijelio stotine stanova i beskamatnih kredita" te dodaje kako "ne vidi zašto su naši krediti sporni".
Ako Mate Granić ne vidi "zašto su naši krediti sporni", onda Mate Granić uopće ne razumije da je čitava ta praksa bila sustavno nemoralna! Jer, svaki obični građanin koji je u to doba uzeo kredit za 12 ili 15 posto kamata, dajući do zadnje lipe i polog za svoj kredit, u očima Mate Granića mora da je izgledao kao notorna budala.
Je li MVP bilo privatna tvrtka Mate Granića, a Privredna banka privatna trgovina u drugoj ulici, ili se možda radi o državnoj instituciji koja živi na proračunu i o banci koja se redovito sanira iz državne blagajne? Upitan ovih dana kako to da jedna državna institucija koja je na proračunu nije novac za polog kredita dala iz proračuna, Granić će reći "da se takve stvari tada nisu u proračunu ni naznačavale, već su se dogovarale u Uredu predsjednika".
Dakle, krediti, kamate, polog, visine kamata, popis povlaštenih, sve se dogovaralo u Uredu predsjednika, a čelniku Demokratskog centra, te današnje velike hrvatske političke nade, danas ni s moralnog ni s pravnog stajališta tu ništa nije nenormalno!
U svojoj "obrani" Granić redovito dodaje da ga je Tuđman u tome podržao, u Jutarnjem listu će čak reći da je Tuđman "odobrio kredite"! Čini se da je još bolnija iskustva s Tuđmanom imala Vesna Škare-Ožbolt koja tvrdi da je došla u verbalni sukokb s Tuđmanom koji "je želio da tražim stan od države". Gospođa dodaje: "To sam odbila, pa je on 1995. godine zatražio da mi se barem prema uvjetima za kreditiranje zaposlenika MVP-a smanji kamatna stopa", na što sam pristala.
Bi li dr. Tuđman dao uhititi Vesnu Škare-Ožbolt da je odbila taj kredit? Bi li je javnost, poglavito Vukovarci, linčovala da je javno rekla kako nema srca obilaziti sablasni Vukovar i tamošnje ruševine i gledati te jadnike koji nisu mogli dobiti kredit niti za traktor, a da ona dobiva povlaštene kredite te da se takva praksa kosi s njezinim moralnim principima?

Na upit da objasni kako je bilo moguće da veleposlanik Zvonimir Marković dobije kredit veći od 200 tisuća maraka koji će mu ubrzo biti oprošten, Mate Granić će novinarima reći: "S obzirom na dob i materijalno stanje u obitelji, molio je predsjednika Tuđmana i Vladu da mu se kredit otplati. Ja osobno mogu posvjedočiti da me predsjednik Tuđman molio da riješimo taj kredit."
Uz dužno poštovanje na dob i materijalno stanje spomenutog veleposlanika, nema razloga ne upitati: je li to jedini čovjek u državi kojemu treba kredit i koji bi ujedno volio da ga po mogućnosti uopće ne vraća? Može li se u Hrvatskoj pronaći još koji umirovljenik kojemu bi to trebalo?
Ta arogantnost kojom Granić brani jednu socijalnu politiku, i to u vrijeme kad je po statistici UN-a pola Hrvatske bilo gladno, ti argumenti da je takve stvari tražio ili odobrio Tuđman, baš kao da je bilo upravo zakonski nemoguće njemu se usprotiviti čak i u tim pitanjima, pokazuje da stare strukture vlasti ne razumiju niti što je to nemoral, niti kako bi trebala izgledati jedna koliko-toliko poštena i socijalna država. Kako vidimo, taj fenomen ne vrijedi samo za HDZ nego i za DC koji je, kako nedavno reče u Metkoviću Vesna Škare-Ožbolt, "stranka čistoće i poštenja".