Novo političko iskustvo Hrvatske nedvojbeno je i tranzicija HDZ-a iz vlasti u opoziciju, ali je ocjena HDZ-a kao opozicije više u korelaciji sa stanjem u toj stranci nego s ulogom koju jedna oporbena parlamentrana većina u principu treba igrati. Nakon trećosiječanjskog šoka, ta je stranka preživjela iskušenje detronizacije i početke raspada, ali je pod vodstvom Ive Sanadera ipak izvršena privremena konsolidacija.
Donedavna je opozicija počela svoju političku aktivnost u Saboru kao pozicija, deset godina čekajući slasti vlasti, dok HDZ kao opozicija nastupa bez povijesnog pamćenja. Politički je tanko takvo ponašanje, opozicionalnost pod svaku cijenu i herostratsko ograđivanje od vlastitih učinaka.

HDZ se ne profilira u smjeru zadobivanja potpore javnog mnijenja, što je cilj svake oporbe, u smislu da postaje prepoznatljiva građanska i demokratska alternativa, nego kao oporba ostaje u znaku svojih uskih unutarstranačkih ili sektaških interesa. To neprekidno bavljenje samom sobom ne može voditi povratku ove stranke na vlast. Nedostatak koncepcija i zamaha modernizacije ključni su elementi hadezeovskog političkog zastarijevanja. Osim Sanadera, koji ima intelektualnih mogućnosti za iniciranje dublje preobrazbe stranke, novo je vodstvo HDZ-a čista ideološka naiva, kapric zaostalosti, hrvatstvo koje to više nije, ako je ikada i bilo.
Ono i dalje inzistira na totemu koji se sve manje potvrđuje, kako to pokazuju recentni lokalni izbori. Način na koji ova stranka djeluje u Saboru ne uključuje iskustvo izbornog poraza, niti novi politički jezik. Na nove probleme reagira se starim, u javnosti kompromitiranim obrascima, pa se čini iluzornim očekivati da će Vladimir Šeks i Drago Krpina zadobivati manje provokativni i manje kontraproduktivni imidž. Međutim, oni su ilustracija samo jedne hadezeovske konstante. Naime, i dalje postoje heterogene hadezeovske konstante: unutarstranačke podjele u vrhu i po interesnim grupama, što onemogućuje ovoj stranci njeno opozicijsko homogeniziranje.
U ovom su trenutku u igri tri hadezeovske oporbene politike. Jedna službena i dvije underground politike. Prvu utjelovljuje Sanader i ona se vodi oko programa instant rekonvalescencije, s pokušajima revitalizacije njezinih zamrlih međunarodnih veza te stalnim očitovanjima u javnosti konferencijama za novinare. U usporedbi medijskog tretmana stare i nove opozicije, bolje prolazi nova, hadezeovska opozicija, što može biti i pokazatelj ukupnog demokratskog napretka, ali i privrženosti dosadašnjih hadezeovskih novinarskih kadrova. Ova pozitivistička Sanaderova orijentacija s otklonom od ultradesničarstva, u rangu je Granićeve demokratskocentrističke opcije. Ali ona još ne čini mainstream promjena, niti za to još ima resursa.
Podzemna struja, koju čini famozni "hercegovački lobi" oko Pašalića, prividno želi zadržati kontinuitet i ekspresno se vratiti na vlast. Taj svjesno odabrani privid dio je pritiska na šestoricu da odustane od radikalne detuđmanizacije i dehadezeizacije, koja bi prvake ovoga klana dovela do zatvora. Zbog toga oni sve očajničkije posežu za svojim izvanparlamentarnim političkim instrumentima — dragovoljačkim i invalidskim udrugama, ostacima i novacima u tajnim službama, koncentričnim medijskim napadima na glavne oponente. To s vremenom dovodi do rezultata, pa se čini da je i "neutralizirani" Mesić prihvatio logiku Račan-Budišine "hrvatske šutnje" o odgovornosti za porijeklo još neokončane gospodarske i političke katastrofe.
Za uzvrat bi se pacificirale te parapolitičke "oporbene" postrojbe, a Pašalić se spasio ostracizmom u sračunatu anonimnost, čime je i nekadašnja komunistička vlast zataškavala svoje dubioze. U Pašalićevoj imobilizaciji, koju je i sam lansirao parolom da njegovo vrijeme dolazi tek za desetak godina, vlast vidi korist — "demilitarizaciju" HDZ-a.
S time se ne slaže "suterenska", fiškalska grupa koja spas i renesansu stranke povezuje upravo s odstrjelom "hercegovačkog klana". Ljubo Ćesić Rojs ne govori napamet kada tvrdi da mu najveće prijetnje dolaze upravo iz dijela HDZ-a. Politička je zadaća te "ozdravljne jezgre" prebacivanje totalne krivnje na popularne tajkunske kriminalce, koji su ionako otpisani, i rehabilitiranje suradnjom sa strankama centra. Ova prevratnička dječja bolest da će se strategijom razbijanja biračke volje doći do izbora, križa se s dječjim bolestima nove vlasti: zaboravom izbornih obećanja, novim ali "manjim" nepotizmom, valovima otpuštanja umjesto zapošljavanja radnika.

Valentić vjeruje da će vlada šestorice pasti do jeseni ako ne dođe do bržeg izlječenja. Međutim, ritam zasićenja vlašću ne može određivati HDZ, nego stvarnost. Uostalom, nije li takav realizam doveo i do pada HDZ-a? I umjesto da se pozabave dugoročnom strategijom vlastitog usuglašavaja sa zbiljom, ovi HDZ-ovi "patristi" igraju na kartu dnevne politike u kojoj sami, kao nepromijenjeni i nepromjenjivi, uistinu ne mogu biti faktor prevage. Zbog toga oni u pomoć za razbijanje koalicije zovu Dražena Budišu, kako bi se sve "očišćene" hrvatske snage napokon konsenzualno ujedinile. Igrajući na Budišinu osvetničku taštinu, uvjeravaju desnu javnost da je takav uspjeh neizbježan.
Nusprodukt takvog spekulativnog inženjeringa jest unošenje pomutnje u šestoricu, ali i u dijelove HDZ-a koji ne dijele takve formule spasa. Uklanjanje tih paralelnih opozicija – pretpostavka je pretvaranja čitavog HDZ-a u vjerodostojniju opoziciju.