Novi list: 19. 7. 2000.

JESEN DONOSI NOVE ZAKONE I NOVE LJUDE U HRVATSKO PRAVOSUĐE

KRAJ PAŠALIĆEVE PERSONALNE KONSTRUKCIJE DSV-a

Novim zakonskim rješenjima otklanjaju se natruhe političke kontrole nad sudovima, a potom i personalni utjecaj politike na kadriranje u pravosuđu, čemu su i pored ograničenih zakonskih mogućnosti vrata ipak bila odškrinuta

ZAGREB - Sve je to lijepo zamišljeno: ostavku na funkciju Državnog odvjetnika Berislav Živković dao je 3. lipnja, njegov uvrijeđeni odlazak formaliziran je 17. srpnja. Mjesec i pol dana on je malo ostavčario, a malo ljetovao, da bi nakon ostavke dobio priliku javno prikazati svoj odlazak kao “osvetu drugova”. I to osvetu baš prema njemu koga su HDZ gospoda postavila na čelo zaštite poretka i koji, osim te privatne, nema ni jednu drugu stručnu i profesionalnu referencu za tu dužnost.

A u trenutku kad je ostavka već bila najavljena baš on odlučuje hoće li u Državno odvjetništvo ući Petar Pulišelić, i predlaže Državnom sudbenom vijeću da ga prihvati, prešućujući pritom, da taj isti Petar Pulišelić ima već 25-godišnju tužiteljsku praksu i da je, za razliku od njega, Živkovića, profesionalac u toj struci od karijere.

Mediji odmah potom otvararaju novu stranicu i nasljednika Živkoviću traže kod Čede Prodanovića, Tihomira Rubeše pa i tek imenovanog Pulišelića. Mjesec i pol dana kasnije cijela se operacija ponavlja, lobiji rade svoj posao i opet su oni prijašnji kandidati u igri s istim izjavama tek djelomice pojačanim i s nekim političkim razmišIjanjima, Damira Kajina, na primjer.

To, što Živković ne može tek tako dobiti nasljednika i što se čeka zakonska novelacija propisa o Državnom odvjetništvu, izgleda da nije važno. U Ministarstvu pravosuđa smo saznali da nekog preciznog kandidata za prvog čovjeka nemaju. Čeka se dovršetak zakonodavne procedure. Većina u Državnom odvjetništvu je zainteresirana da se izbor obavi između kandidata koji uživaju stopostotni ugled u profesiji. To su uvjeti pod kojima će tek najesen biti izabran Državni odvjetnik.

Ramušćak u mirovinu

Nakon što je Berislav Živković i formalno prestao biti Državnim odvjetnikom, nakon što je najavljen odlazak u mirovinu Marijana Ramušćaka, hrvatsko pravosuđe ima samo ministra. A to, makar je Ijeto kad sudovi i odvjetnici, a i mnoge stranke odlaze na godišnje odmore nije dovoljno. Može li toliko osporavana državna vlast, sudovi, funkcionirati i kako u tim uvjetima do rujanskih dana?

Kažu upućeni, može. Jer novi će se list okrenuti nakon što Zastupnički dom odluči o sadržaju paketa sudbenih zakona. Zakon o sudovima, o državnom odvjetništvu i Državnom sudbenom vijeću zgotovljeni su do razine koja samo traži odluku zastupnika.

Iako se o njima raspravlja i u varijanti roh-bau zakona, upućeni tvrde da to sa sadržajem zakona nema nikakve veze. Po srijedi je apriorni strah od promjena koje bi mogle ugroziti stečene pozicije pojedinaca.

Zakon o sudovima, tako, opasno prijeti položaju predsjedničke strukture u nacionalnim sudovima. Jasno je da oni koji znaju na što ciljaju odredbe brane svoje zidine i prije no što je na njih opucano.

Zakon o Državnom sudbenom vijeću srušit će definitivno Pašalićevu personalnu konstrukciju u tom tijelu i privest će kadrovski sastav zakonskoj razini umjesto privatne strukture negdašnjeg političkog moćnika.

Zakon o Državnom odvjetništvu riješit će razlaz pravosuđa i tog dijela pravne struke, pa će suci, s jedne strane ostati na jednoj strani (kao treća ustavna vlast u okviru trodiobe), dok će negdašnji javni tužitelji zauzeti položaj državnih zaštitnika interesa poretka pred sudovima.

Spora pravosudna reforma

U sva tri slučaja otklanjaju se, ponajprije natruhe političke kontrole nad sudovima, a potom i personalni utjecaj potitike na kadriranje u pravosuđu, čemu su i pored ograničenih zakonskih mogućnosti vrata ipak bila odškrinuta. I ono što je najvažnije, sudbena vlast nije podložna ni općim ni lokalnim izborima, njeni mandati valjaju se podvrći posebnim pravilima. Današnje okolnosti u kojima tek treba otkloniti HDZ utjecaje iz sudnica samo su posljedica shvaćanja da državotvorna politika prijašnjih vlastodržaca ima pravo tu glupost prodavati sa štambiljem i današnjeg pravomoćja.

Ako Ministarstvo pravosuđa u nečemu griješi onda je to u formi u kojoj namjerava provesti pravosudnu reformu. Sve se odvija sporo, strogo se slijede nezgrapne norme pozitivnih propisa, stvoren je dojam kao da se vlast boji zadiranja koje bi, barem neke prazne, a bahate glave odstranila iz sustava dajući im priliku da umjesto sigurne državne zarađuju plaću ostvarenu vlastitim stručnim moćima. A koliko se tim moćima hvale, valjda bi sve bilo u redu s njihovim socijalnim statusom izvan prihoda s državnih jasli.

Vlado RAJIĆ