Duh etnocentrizma
Kome smeta definicija Hrvatske kao nacionalne države?
Ovih ljetnih dana potpredsjednik IDS-a Damir Kajin pomalo će rezigniran ustvrditi da će građani Hrvatske "još desetak godina čekati da se nacionalna država zamijeni građanskom". Kajin će toj konstataciji dodati još "mirodija", pa će njegova tvrdnja da zadržavanje nacionalnog karaktera države "pokazuje da je nacionalizam kod nas još teško uklonjiva mentalna zapreka", zbog sadašnje žege, biti još paprenija. No, i prije Kajina čule su se ideje da bi prilikom promjene Ustava trebalo promijeniti i ustavnu definiciju o Hrvatskoj koja je predstavlja kao nacionalnu državu hrvatskoga naroda.
Lijevi istarski naprednjak Kajin vjerojatno svoje motive crpi iz političkog liberalizma i posebnosti istrijanstva. Ono što on zastupa blisko je nekim postmodernističkim europskim političkim strujanjima i razmišljanjima i vrlo je često ljevije od stavova SDP-a. Da će se netko poput Kajina zalagati za Hrvatsku kao građansku državu, sasvim je razumljivo. A da će to tražiti i Milan Đukić, saborski zastupnik SNS-a, možda je još razumljivije. Upravo se i ovdje, izgleda, dogodilo ono što se zna dogoditi, da se iz različitih, pa i suprotnih motiva, različiti ljudi mogu ponekad naći na istoj strani. Pa tako i politički pregrijani, ali politički moderniji Kajin, i politički zagriženi, ali i politički primitivniji Đukić. Ako, sudeći prema dosadašnjim političkim stavovima, prihvatimo da Kajinu postojeća ustavna definicija smeta zbog demokratskih razloga, zašto smeta Đukiću?
Milan Đukić gotovo donedavno zalagao se za "vraćanje konstitutivnosti". Sada je, pak, za "državu građana"! Je li njegov motiv (samo) demokratski? Sudimo li prema onome što je dosad javno govorio, ne bi se reklo. Ono što on već godinama govori mahom je prezasićeno jedino "brigom za Srbe". Uostalom, on i danas govori kako su "Srbi specifičan narod u Hrvatskoj", parafrazirajući tako Raškovićevu sintagmu o "nebeskom narodu", potvrđujući se kao politički homo vulgaris, zarobljen svojim etnocentrizmom. Stoga se i njegovo zalaganje za Hrvatsku kao građansku državu doima neiskrenim i kao političko prenemaganje.
Hoće li Hrvatska sutra biti ustavno definirana kao građanska država, to i nije toliko bitno za demokraciju, premda bi bilo u skladu s europskim političkim tradicijama, gdje su države definirane samo kao parlamentarne i ustavne republike ili monarhije. Zašto bi netko u demokratskoj Hrvatskoj - tko se osjeća njezinim građaninom - imao manje prava od Hrvata, čak ako je Hrvatska i definirana kao nacionalna država? Valjda je važniji život, prava koja ljudi imaju, sama demokracija, od onog što je zapisano, pa i u Ustavu. Uostalom, sovjetski je ustav iz 1936. prema onome što je u njemu pisalo bio najdemokratskiji u svijetu, a ljudi su ubijani kao muhe.
Odluči li se pak vlast za promjenu odrednice o Hrvatskoj kao nacionalnoj državi možda bi ipak o tome trebala provesti referendum. Jer, ona je svoj izborni legitimitet dobila (i) na obećanju promjena predsjedničkih ovlasti, a ne i na obećanju da će Hrvatsku iz nacionalne preinačiti u državu građana. Ako se već odluči na takvu promjenu, onda bi mogla razmisliti i o onoj formulaciji iz preambule Ustava gdje se Hrvatska spominje kao izdanak antifašističke borbe. Razlozi za uvođenje te odrednice poznati su, ali moderni europski ustavi ne poznaju takve ideološke odrednice. A valjda su prestali i stari razlozi za njezino postojanje. Ali, ako nisu prestali, onda vlast na njoj može narušiti svoj europski politički kredibilitet. Isto kao što mijenjanjem definicije o nacionalnoj državi može suziti svoj politički legitimitet.
Milan JAJČINOVIĆ