Medijski skandali, napadi, optužbe, svađe, političke i kulturološke podjele - to je konstanta hrvatskoga javnog života. Novine dolaze u iskušenje da produciraju afere, da postanu vladari društvene svijesti, da uzurpiraju naše živote. Novine mogu stvoriti virtualnu stvarnost, mogu sugerirati sliku koja je bolja ili lošija od stvarne, ovisno o potrebama klanova ili oligarhija. Kod nas sve izmiče kontroli, pa tako i medijska moć. Postavljaju se pitanja odgovornosti i sloboda, do kojih granica se može zadirati u privatnost i intimu pojedinca. Da su mediji savjest društva, danas zvuči kao otužna i patetična fraza, apstrakcija koja više ne znači ništa. U načelu, novine same po sebi, čak i ako nismo toliko zahtjevni i tendenciozni, ako pretendiramo samo na informaciju, komunikaciju i interpretaciju, morale bi biti etički korektiv društva.

Međutim, tako je u teoriji i u idealnome modelu. U stvarnosti još nemamo mehanizama kojima bismo utvrdili, ili barem priznali određeni stupanj medijskih devijacija i vrlo destruktivne uloge medija u hrvatskom društvu. Svaka novina je živ organizam koji može postati instrument klanskih političkih i obavještajnih obračuna, sredstvo za kontrolu vlastitog udjela u dionicama političke moći, sredstvo transfera interesa određenih krugova i njihova kapitala. Koliko je takvih novina u Hrvatskoj koje su puki instrument s maskom demokratskog izričaja, a koje nitko po profesionalnom kriteriju ne zanima ako nije uporabljiv za unaprijed zadate ciljeve i interese političkih klanova? Koliko je novina u Hrvatskoj koje će korektno i pošteno dati prostora ljudima čiji se stavovi ne moraju uklapati u generalnu uređivačku koncepciju? Pristranost nije samo problem naših medija, ideologijska jednoznačnost i obojenost vlasničkim interesima prati mnoge novine u svijetu.
I, razumljivo, one imaju pravo na svoj politički uređivački profil, iako sve više na štetu istine, i sve više u interesu samodostatnosti i zatvaranja. Ali na Zapadu postoje standardi koji se poštuju, tamo je jasno razgraničen žuti tisak od ozbiljnog. Kod nas se ne poštuje ništa. Zato, kad mi netko kaže da su mediji u Hrvatskoj osvojili prostor slobode i potaknuli procese demokratizacije, onda mi se to čini kao gorko samozavaranje, naivno uvjerenje, ili čak slijepo vjerovanje u posebno poslanje domaćih tiskovina. Kad bismo analizirali mnoge novine u Hrvatskoj, došli bismo do njihovih zajedničkih općih mjesta: slično i stereotipno tretiranje dnevnopolitičkih događanja, niska razina pismenosti i analitičnosti, nedostatak predznanja, pa čak i opće kulture kod nekih novinara, isključivost prema neistomišljenicima, ili čak zazor od onih "drugih", velika sklonost olakim zaključcima, brzim prosudbama i osudama, navika u nizanju političkih floskula, nekolegijalnost, nepoštovanje elementarnih profesionalnih zasada, nedostatak čvrstog etičkoga kodeksa, verbalna agresivnost prema svemu što se ne uklapa u zadani okvir, i što je najgore, prikriveni antiintelektualizam koji proizlazi iz averzije mnogih poluinteligenata u našem poslu prema obrazovanju i prema intelektu kao kriteriju.
Pamet je prezrena jer novinarstvo u svome mnogostrukom dodiru sa stvarnošću nudi osjećaj prividnog značaja i moći u vlasti nad informacijom, privid da se sve može i sve zna, ili da se čak može utjecati na sudbine ljudi, iako se iza svega krije uređena površnost i nekompetentnost. Mediji su u poziciji da utječu i arbitriraju, uvjeravaju, stvaraju sliku o nekome ili nečemu, imaju dodir s virtualnim sferama. Moć medija u suvremenim društvima još uvijek nije do kraja sagledana u svim njezinim konzekvencama – koliko god mogu biti etički korektiv, toliko mogu postati i orwelovsko sredstvo manipulacije.
Ono što posebno zabrinjava u hrvatskim novinama, i dnevnim i tjednim, njihova je rušilačka energija u smislu društvenoga vrijednosnog sustava. Imaju strahoviti neosviješteni nihilistički potencijal koji u valovima, ovisno o političkim trendovima, djeluje kao radijacijski udar na javno mnijenje. To znači da i kad razobličuju devijacije postaju žrtve vlastite novinske strasti – ne znaju stati, i u negativizmu vide nadahnuće, da bi na kraju i sami počeli proizvoditi destrukciju i sveopću negativističku sliku u stalnoj potrebi za eksploatacijom afera. Afere im postaju svrha, cilj i smisao, umjesto istine. Upadaju u zatvoreni krug u kojemu više ništa dobro nije, ni vijest ni zanimljivost. To je kušnja svakog medija u svijetu, ali kažem, kušnja, ne i pravilo kao kod nas. Mnoge naše novine djeluju kao opskurna zakašnjela avangarda, vode neke svoje ideologijske ratove, ne ustručavaju se o ljudima pisati laži, i nemaju uopće osjećaja za poštivanje ljudskog dostojanstva. Na toj granici, u etičkom smislu, novine prolaze ili padaju. U svim slučajevima kada se sporimo oko toga dokle one mogu ići u odnosu prema ljudima i njihovoj privatnosti, zaboravljamo na vrijednost ljudske osobe kao takve.

Novine su kao sredstvo obračuna najopasnije: mogu li postati i strašno oružje u rukama moralno retardiranih ili u rukama zlonamjernih? Trebalo bi provesti detaljnu analizu pisanja hrvatskih tiskovina proteklih godina: koliko su one bile odraz društvenog crnila, koliko su pridonijele općem ozračju depresije, koliko su imale afirmativnih sadržaja, a koliko prizemnih sklonosti profanom senzacionalizmu koji nema moralnih skrupula.
Bojim se da su nam mediji u moralnom smislu najtanji, i dokle god se u njima ogledamo, nećemo vidjeti ništa osim tamne strane mjeseca. Kad novina ima tendenciju mijenjati svijest čitatelja, utjecati na klimu u društvu, usmjeravati raspoloženje građana i birača, onda znači da je svjesna transformacije vlastite moći iz komunikacijskog sredstva u sredstvo nadzora, posredne vlasti i kreatora javnog mnijenja. Onaj koji utječe na javno mnijenje, taj ima moć, a time i vlast. Pravi vladari su danas vladari mnijenja. Nadzor nad stvarnošću – je li to utopijska primisao medija budućnosti?