U vrlo utjecajnim krugovima SDP-a pojavila se posljednjih dana neformalna incijativa da se ujesen, u sklopu rekonstrukcije Vlade zamijeni i ministar gospodarstva Goranko Fizulić, član Budišine liberalne stranke. Razgovarajući o tome s nekim inicijatorima, primijetili smo da oni svoje nezadovoljstvo Fižulićem danas temelje na istim onim argumentima nad kojima je prije dvojila javnost, u vrijeme izbora tog poduzetnog liberala za ministra privrede.

I onda se, naime, polemiziralo o tome imamo li mi uopće takvih političara koji bi zbog općeg pristali žrtvovati privatni interes, i napose, je li hrvatski bogataš Fižulić jedan od njih. No, tada je vlast objasnila kako je upravo iskustvo uspješnog poduzetnika to što Fižulića presudno kvalificira za važan posao u državnoj upravi. Pola godine kasnije neki odgovorni čelnici SDP-a već su posve sigurni da je status poduzetnika - ipak glavni Fižulićev hendikep.

Posve se određeno tvrdi da je Fižulić postao problem za SDP jer toj stranci priječi provedbu socijalnog dijela izbornog programa. Smatraju, na primjer, da im se kod pregovora o nekim strateškim zakonima, poput Zakona o radu, Fižulić nedopustivo postavlja kao pregovarač poduzetnika, a ne kao politički partner. Bude li to na koncu doista otežavajuća okolnost za Fižulića, to će iznova otvoriti pitanje mogu li se uopće uskladiti programi socijaldemokrata i socijalnih liberala.

Uz to, ministru gospodarstva zamjera se što navodno nema jasna dugoročna viđenja razvoja ekonomije u zemlji. U SDP-u misle da je to tema na kojoj će gradani inzistirati sada kada je popustilo oduševljenje naroda zbog pozitivne inozemne recepcije demokratskih promjena u Hrvatskoj. Nije, međutim, jasno tko u okolnostima masovnih stečajeva i još nesigurnih ulaganja uopće može imati kakvu određeniju viziju gospodarskog razvoja. Fižulićevi osporavatelji zanemaruju činjenicu da njegovo ministarstvo uopće ne raspolaže novcem za izravna ulaganja u gospodarstvo, nego samo sredstvima za tekuće troškove.

Prelaze olako i preko nespornih Fižulićevih uspjeha i, na primjer dovršetka pregovora o ulasku Hrvatske u WTO zatim njegove inicijative kod predlaganja novih zakona, prestanka financiranja gubitaša itd. Oni koji misle da Fižulić, unatoč svemu tome, nije dobar ministar to potkrepljuju čak i tvrdnjom da se on uvelike bavi interesnim kadroviranjem u upravama i nadzornim odborima velikih nacionalnih kompanija.

Prema tome, teško je očekivati da bi s tom argumentacijom Fižulić danas mogao dobiti crveni karton u Vladi. Njegov bi odlazak, ako bi do njega došlo morao prije svega biti stvar dogovora između Budiše i Račana. Naime, ni jedan ni drugi nemaju razloga priželjkivati da sada neka promjena u Vladi iznova optereti odnose u koaliciji, pa je nerealno očekivati da bi rekonstrukcija mogla predstavljati novu veću opasnost za opstanak koalicije SDP-HSLS. U slučaju da iz Vlade ipak budu morali otići neki njegovi važni ljudi, poput Fižulića, Budiša bi se čak mogao pridružiti Račanovu kabinetu da bi demonstrirao kako odlasci haeselesovaca ne znače u isto vrijeme slabljenje položaja te stranke unutar saveza sa SDP-om. Bila bi to dakle, gesta, a ne ozbiljnije pojačanje u Vladi.

Ne možemo na kraju zaobići ni demagošku dimenziju priče o rekonstrukciji Vlade. Ivica Račan, prisjećaju se njegovi suradnici, i u SDP-u je Ijude volio držati u neizvjesnosti. Nije nikad smatrao da ih nesigurnost sputava u poslu, naprotiv. I danas zato gotovo da nema intervjua u kojemu Račan ne spominje da će mijenjati ljude, pa ispada da želi ostaviti dojam kako je od svih poslova najnesigurniji upravo posao njegova ministra. Na posljednjoj sjednici Vlade također je ponovio da "umorne ministre" mora zamijeniti. Račan, dakle sam potencira raspravu o promjenama u Vladi. To čini zato da simulira kako u potpunosti kontrolira situaciju, kako je svjestan nedostataka u kabinetu i kako će ih uskoro ukloniti, na zadovoljstvo građana. Kad god mora objašnjavati zašto Vlada nije učinila nešto što se od nje očekivalo, Račan si pomogne neodređenom najavom otkaza ministrima.