Stečajna politika nove Vlade zasigurno je najsporniji i u javnosti najlošije prihvaćeni segment njezina gospodarskog programa. Ne toliko u smislu dvojbe "stečajevi da ili ne", jer svi se slažu da je stečajna terapija za proizvodno i tržišno mrtva poduzeća neizbježna. Koplja se lome oko dubine nužnoga reza stečajnoga skalpela, oko (ne)pripremljenosti ekipe koja stečajne operacije (osobito one s preustrojima) treba izvesti, te oko sudbine radnika koji će nakon okončanja stečajne terapije ostati bez posla.
Što se tiče prvog pitanja, sindikalisti, a bogme i dobar dio hrvatskih ekonomista, tvrde da je Vlada stečajni rez u hrvatskim poduzećima nakanila povlačiti previše mehanički, ne trudeći se previše sagledati kliničku sliku svakog pojedinog "pacijenta" i na temelju nje odrediti način "liječenja". Jer, ako je za prezaduženo poduzeće bez proizvodnog programa i bez tržišta stečajni skalpel jedini izbor, on to svakako nije u situaciji kada treba spašavati tvrtku koja je također prezadužena, ali još uvijek ima proizvod i tržište.

Za takve tvrtke, doduše, Vlada ne preporučuje klasični stečaj, koji se najčešće svede na likvidaciju poduzeća i otpuštanje radnika, već na takozvani stečaj s preustrojem. Teoretski, to je opcija koja bi trebala osigurati nastavak aktivnosti poduzeća u stečaju, uz istodobno uklanjanje dugovnog bremena, unutarnjih neracionalnosti i viškova zaposlenih, što bi ga u konačnici trebalo vratiti u gospodarski život kao zdravi subjekt s novom vlasničkom strukturom. U praksi je, međutim, stečajni preustroj vrlo teško uspješno provesti, jer traži stručno, efikasno i uigrano djelovanje trgovačkog suda, stečajnog upravitelja i vjerovnika, što je iznimno teško osigurati. Osobito je problematično pronaći stečajne upravitelje — "preustrojitelje", jer oni zapravo trebaju biti vrsni menadžeri, a ne sudski izvršitelji slova zakona i volje vjerovnika. Štoviše, njihove menadžerske sposobnosti moraju nadmašivati sposobnosti menadžera u običnim poduzećima, budući da im valja organizirati proizvodnu ili drugu djelatnost u stečajnim uvjetima, što je svakako puno teža zadaća nego voditi poduzeće u normalnim okolnostima, koliko god one teške bile.
I upravo tu je najveći problem! Hrvatska ionako trenutačno oskudijeva u sposobnom, educiranom i efikasnom menadžerskom kadru, pa su istinski stečajni "preustrojitelji" samo lijepa zakonska zamisao, ali zamisao o nepostojećoj skupini ljudi. Primjeri Diokoma i Name, da spomenemo samo najpoznatije slučajeve "stečajno-preustrojnih iluzija", zorno to pokazuju, jer cijela zamisao o nastavku proizvodnje u stečaju pada na oskudici kadrova koji su tu ideju sposobni uspješno provesti u praksi. Stoga se treba složiti s konstatacijom uglednog ekonomista bez dlake na jeziku, dr. Branimira Lokina, da bi Hrvatska trebala sa Zapada uvoziti vrhunske menadžere za provođenje stečajnih preustroja i restrukturiranje poduzeća, umjesto da "uvozi" savjete zapadnih ekonomista koji se najčešće daju u svoju korist.

Zbog svih navedenih razloga, osim u slučaju "mrtvih proizvodnih duša" koje su nepovratno izgubljene, sanacije su znatno prihvatljiviji oblik liječenja bolesnih hrvatskih tvrtki. Dakako, ne sanacije koje računaju na dosadašnji model lijevanja državnoga novca u rupu bez dna, već sanacije koje će se provoditi dogovorno i odgovorno, s jasnim planom kako začepiti rupe i oživiti poduzeće. U tom bi dogovoru trebali sudjelovati vjerovnici i država (kao vjerovnik i vlasnik, jer riječ je u pravilu o više ili manje državnim poduzećima), dok bi odgovorni dio zadaće morao provesti menadžment poduzeća. Postojeći ili novi, već prema ocjeni uspješnosti dosadašnjega rada. Takve sanacije morale bi, također, imati vrlo tvrda pravila igre, ponajprije u smislu pravila "zadnje šanse" — bez ponavljanja i bez pardona!
Želi li dobiti potporu javnosti i sindikata za svoju stečajnu politiku, Vlada mora dati jasan odgovor i na treće sporno pitanje, ono najbolnije. Što s radnicima koji u stečajnim postupcima, preustrojima i sanacijama ostanu bez posla? Jer aktualna priča o 312 dana maksimalne naknade od 900 kuna na burzi rada, a nakon toga šifra "snađi se kako znaš", nipošto se ne može nazvati socijalnim programom, već socijalnim pogromom. Stoga, bez kakvog-takvog jamstva "nekontejnerske" budućnosti stečajnim žrtvama te zakonskog definiranja njihova prava na prioritet pri ponovnom zapošljavanju neće biti socijalnoga pakta, a bogme ni socijalnoga mira. A oboje je Hrvatskoj danas potrebno više nego ikad prije. I oboje bi, po elementarnoj logici, trebalo biti obvezni dio programa Vlade čiju osovinu čine socijaldemokrati i socijalliberali.