Skok proizvođačkih cijena od 9,5 posto mogao bi se za koji mjesec preliti u maloprodajne cijene i dvoznamenkastu godišnju inflaciju
Je li IDS-ov čelnik Damir Kajin ugrozio nacionalnu sigurnost javno govoreći o broju MIG-ova i borbenih helikoptera hrvatske vojske? Treba li ga zbog toga isključiti iz saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost i je li mu trebalo zabraniti već dogovoreni posjet istovrsnom parlamentarnom odboru Velike Britanije? U vrijeme kad su podaci te vrste preko raznih publikacija dostupni gotovo svakome tko ima interes za tu vrstu štiva, mlađim je generacijama teško objasniti da je to velik problem i ugroza nacionalne sigurnosti jer oni, na sreću, i ne znaju da su se ne tako davno na isti način tretirali podaci o vanjskom dugu države i deviznoj likvidnosti. Čak i da je saborski zastupnik otišao predaleko, bilo je načina da se to riješi u tišini, pogotovo u okolnostima u kojima svi priznaju da u toj sferi nedostaje dokument koji bi odredio što jest, a što nije državna tajna.
A i kad to bude riješeno, trebat će vremena da se izbruse kriteriji oko toga što jest, a što nije velik društveni problem. U tom smislu može se objasniti poprilična ravnodušnost s kojom se prelazi preko podatka (koji nije iz sfere nagađanja, nego je produkt državne statistike i primjene međunarodnih statističkih standarda), a prema kojem su proizvođačke cijene u prvih šest mjeseci ove godine povećane 9,5 posto. Usporedbe radi, lani je cjelogodišnja inflacija bila 4,2 posto. Cijene kod proizvođača nisu standardni pokazatelj inflacije, ali maloprodajne cijene jesu. Obično se računa da se utjecaj proizvođačkih cijena na one u trgovini na malo prelije za tri ili četiri mjeseca. Dakle, ako se ništa ne promijeni, i inflacija mjerena maloprodajnim cijenama mogla bi potkraj godine dosegnuti razinu od desetak posto.
Iako ta priča zasad nije zanimljiva poput broja MIG-ova i borbenih helikoptera, starije generacije lakše će prepoznati njezin mogući uzbudljivi nastavak. Ako se, naime, nastavi trend rasta proizvođačkih cijena, porast će pritisak na promjene tečaja. Ne toliko od stanovništva, jer većina nema višak kuna koji bi lako konvertirala u stabilnu vrijednost čvrstih valuta, nego od privrede. U istom je paketu predvidivih događaja i skok kamata na poslove u domaćoj valuti. Izvoznici će se kratko veseliti jer će od prodaje na stranom tržištu dobiti više kuna nego dosad, a veselje će trajati dok na naplatu ne dođu računi za uvoznu robu i devizne kredite koji će poskupjeti. Obični ljudi, radnici i penzići koji nemaju što brojiti u devizama moći će samo potkraj godine konstatirati da novac koji su zaradili realno vrijedi 10 posto manje nego što nominalno piše na bankovnom izvatku. Današnja starija i srednja generacija tog se filma još dobro sjeća iz bivše Jugoslavije i prvih godina HDZ-ove vlasti.
Još nije posve jasno je li to ono što je mjerodavna državna vlast htjela uzdajući se u savjete da će stanovita, kontrolirana inflacija pomoći državi i gospodarstvu, pri čemu se obično spominje primjer Slovenije, ili je to situacija koja se pomalo otela kontroli i na koju će guverner i ministar financija, svaki u svojoj domeni, nekako reagirati. Slovenski put uspijevao je u prilično različitim političkim okolnostima. Tamo, ako bismo se zadržali samo na jednom detalju, od proglašenja nezavisnosti pa sve do današnje Bajuk-Janšine vlade, traje jedan te isti guverner centralne banke, kojem nijedna stranka i nijedan predsjednik nisu mogli naložiti da tiska novce malo za jednu, malo za drugu namjenu. A i Sloveniji je uostalom Bruxelles preporučio da, ako želi bliže Europi, godišnju inflaciju svede s istočnoeuropske na europsku razinu.