Tuđmanovu daru Enron je pridodao i dar Ivice Račana
Piše: Ratko Bošković
U utorak 8. kolovoza pregovarači američkoga korporativnog giganta Enrona postigli su i drugu briljantnu pobjedu protiv Hrvatske: nakon što su prije dvije - tri godine uspjeli navesti pokojnoga predsjednika Tuđmana da im bez natječaja povjeri posao vrijedan 614 milijuna dolara, u koji bi morali uložiti vlastitih 175 milijuna, Amerikanci su Vladu premijera Ivice Račana uspjeli natjerati još i korak dalje - da im povjeri još veći posao, a da oni ne moraju uložiti niti jedan dolar.
I ne samo to. Svakome tko se ovih dana na putu prema moru ili natrag provezao pokraj ispražnjene akumulacije hidroelektrane Peruča - što pokazuje da je hrvatski elektroenergetski sustav postao talac preskupih i prljavih termoelektrana na mazut i ugljen - trebalo je postati jasno da je Enron, usuglasivši nove ugovore s HEP-om, u utorak 8. kolovoza 2000. godine strategijom
klina prodro na Balkan i zavladao tržištem električne energije ne samo u Hrvatskoj, nego vjerojatno i u čitavoj jugoistočnoj Europi. Enron ni ujednom trenutku nije ispuštao iz ruku posao koji je dobio izravno od hrvatskog autokrata. Kad su pregovarači nove vlasti ove godine otišli u Houston, nadali su se da će Enron, shvaćajući kako je posao u Hrvatskoj dobio na krajnje neuobičajen i moralno dvojben način, ponesen sažaljenjem prema novoj vladi koja se guši u gospodarskoj katastrofi koju je naslijedila od Tuđmana, jednostavno odustati od sklopljenog ugovora o gradnji TE Jertovec.Ali, sputani potpisanim ugovornim obvezama, hrvatski pregovarači takvo što nisu mogli tražiti otvoreno i izravno. Stoga su Enronu iznijeli dva okolišna razloga zbog kojih je Hrvatskoj ugovor s Enronom o TE Jertovec navodno neprihvatljiv: prvi je da Hrvatska mora liberalizirati svoje tržište strujom u skladu s pravilima Europske unije pa se ne može dugoročno obvezati na korištenje Enronove plinske elektrane po fiksnoj cijeni, a
drugi je da lokacija Jertovec nije tehnički adekvatna. Oba razloga Amerikanci su jedva dočekali i oduševljeno prihvatili!"Odlično, nema problema", rekli su. "A kada će Hrvatska deregulirati tržište struje?" "Jednoga dana", odgovorili su dr. Goran Granić, Goranko Fižulić i Ivo Čović. "Dobro, nazovimo ga Danom otvaranja tržišta", rekli su Amerikanci i precizno ga opisali u protokolu pregovora: "Dan otvaranja tržišta je dan kad će (1.) Sabor prihvatiti, a hrvatska vlada i ostale državne ustanove u cijel
osti provesti zakone i druge propise za liberalizaciju hrvatskoga tržišta struje u skladu s odgovarajućim direktivama EU".I dalje: "To je dan kada će (2.) HEP dobiti većinskoga privatnog vlasnika, kada će (3.) svi sudionici na tržištu struje, ukuljučujući Enron, steći ničim ometani pristup sustavu prijenosa električne energije prema ekonomski razumnim uvjetima, kada će (4.) u Hrvatskoj svi trgovci i proizvodači moći slobodno prodavati svoju električnu energiju na tržištu, a (5.) domaćinstva i drugi p
otrošači u gradu Zagrebu moći će birati od kojega će proizvodača kupovati struju".A kad je riječ o lokaciji, Enron je bio jednako benevolentan. "OK, Jertovec is no good, Osijek is good", rekli su Amerikanci, a u protokol je upisano sljedeće: "Čim HEP osigura Enronu zemljište za gradnju plinske elektrane u Osijeku, Enron gubi pravo na gradnju u Jertovcu". Ali, Enron će tek odlučiti hoće li elektranu uopće graditi ili neće, a Hrvatska će od njega u svakom slučaju kupovati struju...
Hrvatski i američki pregovarači rastali su se u Houstonu srdačno, a dogovor je hrvatskoj javnosti predočen kao velila hrvatski uspjeh. Ruke su, međutim, zadovoljno trljali samo Amerikanci, znajući kako su priče o liberalizaciji hrvatskoga tržišta samo hrvatski pregovarač
ki blef, čisti science fiction za barem deset sljedećih godina. Hrvatska je od houstonskoga protokola odustala istoga trena kada ga je potpisala.A evo i zašto. Premda su od Tuđmana posao dobili izravno, bez raspisivanja javnoga tendera, na temelju lažne nade kako će Jertovec hrvatskom predsjedniku otvoriti vrata Bijele kuće.
Amerikanci su za gradnju i održavanje plinske elektrane Hrvatskoj naplatili vrlo fer tržišnu cijenu. Ako bi elektrana radila uobičajenih 8000 sati godišnje, cijena jednoga kilovata snage na sat iznosila bi 1,9 centi, što je vrlo jeftino, gotovo nevjerojatno povoljno. Drugo je pitanje bi li doista HEP ekonomično koristio elektranu, ali to nije problem Amerikanaca.
Novim neposrednim ugovorima s Enronom HEP tu cijenu sigurno nije snizio, mogao je postići samo neke kozmetičke ustupke. Bitno nižu cijenu proizvodnoga kapaciteta Hrvatska je možda mogla postići samo raspisivanjem međunarodnoga natječaja, ali za takvo što Enron sigurno nije mogla pridobiti.