Stjepan Mesić i Ivica Račan dobro su odigrali svoj najvažniji kohabicijski izlet, ali tek treba pričekati s ocjenom o nekom presudnom konačnom uspjehu. Zagreb je strasno tražio jedno (izravna ulaganja u budućem procvatu bilateralnih odnosa), a Washington pretežito zahtijevao drugo (Hrvatska kao regionalni uzor i lokomotiva), dok se na trenutke činilo da iza ove predvodničke dvojice stalno stupa izazovna sjena Dražena Budiše, koji je učinio sve da bi “aferu Stipetić” iskoristio u ulozi neobuzdanog đavoljeg advokata. Pa ipak niti riječi o Haagu poslije svih tih mnogobrojnih američkih susreta, kao da i jednima i drugima u ovom trenutku odgovara suzdržana zavjera šutnje, dok je hrvatsko izaslanstvo stalno mahalo praznom kesom, a Amerikanci plakali zbog nepobjedivog Miloševića. U svemu tome, Mesić se izborio za državno prvenstvo, a Račan potvrdio kao čovjek koji može i zna rješavati neposredne probleme, u čemu im je stalno Budišino zanovijetanje pomoglo da još lakše nađu zajednički jezik, dok su u neposrednom Clintonovom okružju, očevidno učinili sve, kako bi ovom Predsjedniku Republike i ovoj Vladi barem neizravno pomogli i u nekim domaćim obračunima, pa su dobili pohvale i za osporeni Račanov posjet Mostaru i Sarajevu i “zapanjujuću brzinu” u poslovično opreznim promjenama.

Tako će se prvi plodovi moći ubrati tek nakon treće američke gospodarske misije čiji je dolazak dogovoren već za mjesec dana, nakon što je prvi američki ministar trgovine koji se uputio u Hrvatsku poginuo kraj Dubrovnika (Brown), a drugi (Kantor) uzaludno predlagao neke velike bosanskohrvatske projekte. Ono što je neposredno dobila Hrvatska (28 milijuna dolara za obnovu, povratak i vojsku), otprilike se može usporediti sa onim što je već izgubila ili će izgubiti zbog katastrofalnih ugovora s “Enronom”, ali je bilo i ostalo neizbježno u dosljednoj potvrdi buduće pregovaračke, gospodarske i političke pouzdanosti. I to čini svojevrsni ulagački potez, dok se službena hrvatska politika odvažila na još nekoliko dodatnih dokaza dobre volje, od Mesićeve isprike u Muzeju pogroma, uz obećanje povrata otete židovske imovine i otvaranja svih povijesnih arhiva, pa do zajedničkog pristanka da se što prije objedine tri “bosanske vojske”, a Hrvatska ipak vrlo aktivno sudjeluje u regionalnom svrgavanju Miloševića.

Uz dodatno obećanje da će SAD učiniti mnogo više u opremanju, modernizaciji i obuci Hrvatske vojske, nakon što su Amerikanci Zagreb već strpali u “Parnerstvo za mir”, pa je već sada jasno da će Radoš odustati od izraelske modernizacije prizemljenih MIG-ova, a uvesti američke ratne zrakoplove (F16), u tihoj nadi da će ih dobiti ispod cijene, ili gotovo besplatno. Najnovija katastrofalna otkrića o punom stupnju hrvatske vojne spremnosti, zbog kojih je i Robertson javno izjavio, kako je Hrvatska još vrlo daleko od NATO-a, srušila su neke sulude hadezeovske mitove (“Možemo se suprotstaviti NATO paktu”), a možda i ograničila i neke nepotrebne političke apetite, budući da se i u modernizaciji obrane, baš kao i svugdje drugdje, treba konačno okrenuti pravim zadaćima, a prestati provincijalno svadati oko ovakvih ili onakvih zapovjednih vlasti ili ovlasti.

Ono što Washington traži od Zagreba, sažima se u govoru Madelaine Albright, koja se više bavila američkim srpskim brigama, negoli hrvatskim prevratom, bez obzira što je Hrvatsku podjednako hvalila i pozivala u pomoć. Kao što je to napisao i “Washington Post”, ova se administracija suočava s još jednom izgubljenom beogradskom bitkom, pa je Madelaine Albright već počela tražiti prijevremene izgovore za još jednu Miloševićevu izbornu pobjedu (on će, kao obično varati). Ona nije uspjela objediniti srpsku oporbu, dok je gotovo nezamislivo da bi se još ovaj Predsjednik, koji je - kao i mnogi drugi - već postao bivši, čim su izabrani stranački predsjednički protukandidati, odvažio na bilo kakvu radikalnu intervenciju, u trenutku kada Republikanci dobivaju dodatne poene kritikom “prekomjerne uporabe američke vojne sile u svakom građanskom ratu”, a svoje vanjskopolitičke obveze žele ograničiti na odnose sa Rusijom i Kinom, jačanje obrambenih moći i nuklearnim razoružanjem. Doduše, i oni tvrde, kako “Milošević mora u Haag”, ali ipak obećavaju svojevrsna europska povlačenja, a gotovo sa podsmijehom odbacuju Clintonov koncept “američke obrane zapadnih globalnih vrijednosti i prava na sve vrste humanitarnih intervencija”.

U tom geostrateškom bespuću, u kojem Clinton nije uspio “niti potkupiti, niti smijeniti, niti ubiti Miloševića” (“Washington Post”), i Mesić i Račan su pokazali dovoljno hrabrosti da ukažu na neke američke propuste, a ograniče izravnu hrvatsku ulogu. Nema dajtonske Bosne, ukoliko će se podupirati Dodiga, koji ne prihvaća povrat izbjeglica, a nema opće odgovornosti, ukoliko se prihvati francuski koncept “modificiranog jugo-summita” (bez Slovenije, a plus Albanija), dok je Mesić išamarao prijetvornu srpsku oporbu, a vrlo neočekivano pohvalio čak i dosadašnju Tuđmanovu diplomaciju (“američko-hrvatski odnosi bilježe stalni uspon, bez obzira na povremena mala nerazumijevanja”), i potvrdio kako će ova vlast pokušati vratiti čak i Zvonka Bušića, koji je svojedobno oteo američki zrakoplov, a skrivio smrt jednog američkog policajca. Mesić se ponovno upleo u svoje omiljene priče o milenijskim megapothvatima (Jadransko-jonska autocesta, čišćenje Dunava, naftovod od Kaspijskog jezera do Jadranskog mora), od kojih samo san o Dunavu ima neke neposredne izglede, dok će Amerikanci pokazati mnogo više zanimanja da ovladaju - kao što je to već gotovo uspjelo “Enronu” - hrvatskim energetskim tržištem, ili zakapare jadransku obalu.

I ova vlast donosi neke nerazumljive odluke (zatvorena večera s dijasporom), a uživa u pretjeranim samohvalama, pa su o atmosferi i razgovorima sa Clintonom, objavljene prave bajke, a Clinton ipak odbio bilo kakvu javnu izjavu. Pa ipak, Mesić se dokazao kao sposobni “imagemaker”, koji odlično zastupa novu Hrvatsku, a Račan kao odlučni premijer-manager, koji previše ne obećava, ali stalno brine o onome od čega se stvarno živi. Odlično za prvu, a možda i jedinu zajedničku međudržavnu posjetu, bez obzira na sve Budišine napadačke izjave, skandal oko Stipetića i rasprave o budućoj zaštiti Domovinskog rata, koje su ipak dokazale da su Račan i Mesić sve bliži i bliži, a vladajuća koalicija, pa čak i poneki suprotstavljeni članovi istih vladajućih stranaka, sve skloniji i skloniji potpuno suludim i nepotrebnim sukobima u mračnim igrama sa dvojbenim medijskim mogulima.