Koalicije su krhke biljke koje treba brižno njegovati ako se želi da dožive kraj mandata. Osobito su osjetljive ako je u buketu čak šest stranka, kao što je to slučaj s hrvatskom Vladom. Različitost viđenja rješenja i različitost interesa u svakom od postojećih problema nedvojbeno traže usaglašavanje, poslije kojeg će uvijek biti više ili
manje zadovoljnih. Jednostavno, riječ je o zakonu velikih brojeva. Kad se tome dodaju još i pokušaji rješavanja kadrovskih križaljki tako, da svi budu zadovoljni a neki zadovoljniji, onda je jasno da je mir u hrvatskoj šesterostranačkoj koaliciji nerijetko pomućen. U posljednje vrijeme nezadovoljstva se sve češće očituju javnim polemikama.
Ponekad »buru« podiže Damir Kajin, drugi put Zdravko Tomac, treći put Dražen Budiša pa Slavko Linić, Željka Antunović, Zlatko Kramarić - najavom o preispitivanju međusobnih odnosa šestorice, remeteći tako »red vožnje« vladajuće koalicije. Na to se danima gubi snaga, pokušava otpetljati svezani čvor i uspostaviti ravnoteža bez koje nema mirne plovidbe uz povoljan vjetar. Uza sve to, sporost rješavanja socijalnih i egzistencijalnih problema građana i nedovoljni gospodarski zamašnjak unose u ove ljetne dane popriličnu napetost među vladajuću šestorku i šire krug nezadovoljnih učinkovitošću nove vlasti. Zato i nije iznenađenje izjava zamjenice predsjednika Demokratskog centra Vesne Škare-Ožbolt koja je na stranačkoj konferenciji za novinare ovih dana ustvrdila kako bi se »zbog međusobnih radikalnih odnosa vladajuća koalicija mogla raspasti možda već ove jeseni«, uz dodatak da su reakcije na slučaj Stipetić najbolji pokazatelj razjedinjenosti državnoga vrha.
Među prvima je na opasnost »pada razreda« nove vlasti, ako se ne promijeni način rada, koalicijsku šestoricu upozorila Đurđa Adlešić, naglašavajući da su nužni pomaci u gospodarstvu i socijali, a ne u aferama, jer će »u suprotnom šestorka brzo u oporbu«. Ona racionalno upozorava da se od vlasti sa znatno većim nestrpljenjem očekuje plan otvaranja novih radnih mjesta, odnosno oživljavanje gospodarstva, nego otvaranje novih afera i objavljivanje novih stenograma. Premda nema dvojbe da nadležne državne institucije moraju raščistiti kriminal i omogućiti funkcioniranje pravne države, to nikako ne može niti smije ostati jedini vidljivi posao nove vlasti.
Kad je riječ o učinkovitosti ministara, nedvojbeno je bila kontraproduktivna najava rekonstrukcije Vlade već nakon prvih 100 dana vladanja. U javnosti se stječe dojam da se zbog toga veći dio izvršne vlasti smjestio »u hladovinu«, čekajući jesenski kadrovski rasplet i vjerujući da će, ne radeći ništa (osim nužnih poteza), najmanje pogriješiti odnosno dati premijeru najmanje »štofa« za svoju smjenu.
Sve to govori kako je nužno da premijer Račan što prije objavi novi sastav Vlade ili potvrdi staru ekipu, kako bi se sami ministri i njihovi stranački istomišljenici manje bavili kadrovima, a više poslom koji je u njihovoj nadležnosti. Osim toga, dio članova šestorice morao bi (barem na neko vrijeme) zakopati ratne sjekire kojima pokušava zbog sitnih osobnih animoziteta ugroziti stabilnost Vlade, ali prije svega dovesti u pitanje brži sveukupni zamah Hrvatske.