Kakva smo mi zemlja ako "sadašnja vlast nema alternativu"?
U posljednjih nekoliko dana čuli smo barem pet-šest puta kako "sadašnja vlast nema alternativu"! Najprije od predsjednika Mesića u dodatku dnevnika. A onda, dva dana kasnije, i od Dražena Budiše u dnevniku. Je li to suglasje samo konstatacija "stanja fakata", odraz realnog, ili i nešto više od toga?
Uho koje je prije pedeset godina počelo slušati govore o "jedinoj revolucionarnoj snazi", a prije deset godina o "stožernoj stranci", razvilo je iznimnu osjetljivost na slične tvrdnje. Ono će stoga sasvim brzo i sadašnje "nepostojanje alternative" detektirati kao svojevrsnu inačicu onoga što je slušalo tolike godine. Tita više nije bilo - ali se i dalje orilo: "I poslije Tita, Tito!" Oni mlađi, koji pamte kraće, sjetit će se onog trijumfalnog upita-pokliča s Pantovčaka: "Hajde, recite tko da nas zamijeni?" Ubrzo se pokazalo da parola o Titu nema puno dodira s realnošću. Sve se srušilo za samo nekoliko godina. Još brže se dogodilo urušavanje Pantovčaka. Za samo nekoliko mjeseci. I jedan i drugi primjer pokazali su da voluntarizam ne može zamijeniti zbilju.
Izjave o sadašnjoj vlasti "koja nema alternativu" ne samo da asociraju na prošlost, one su vjerojatno i njezina posljedica. Ali, takav tip govora utemeljen je u stvarnosti u kojoj je politika progutala sve. I sve se gleda s vidikovca politike. Pa je i sve politika, i samo politika. Utoliko je vjerojatno i ono Mesićevo i Budišino "o nepostojanju alternative" rezultat takvog pogleda. Jer, kada se pogleda sadašnja politička pozornica, onda na njoj doista i nema nekog ansambla koji bi mogao zamijeniti ansambl šestorice. Utoliko šestorica sada i nemaju pravu zamjenu. I vjerojatno je još dugo neće ni imati. No, može li se samo iz toga odsječka stvarnosti zaključiti kako "sadašnja vlast nema alternativu"?
Reduciranje zbilje na politiku očito dovodi i do spoznajne redukcije. Ako današnja vlast nema zamjenu, onda se zaista moramo pitati kakvo smo mi to društvo, kakva zemlja? Pa nisu valjda naši intelektualni potencijali (samo) u politici? Bilo bi zapravo prestrašno da jesu, da je politika njihov najviši intelektualni domet. Ali, moglo bi se dogoditi da - zbog idejne entropije politike - upravo neki ljudi iz te, još neprogutane, sfere društva uđu u politiku i postanu ono čega danas u toj politici nema. Pa i alternativa. Ali, alternativa koja se neće koristiti starim matricama, nego zaista ponuditi nešto novo. Zašto bi takvo što bilo nemoguće?
Ova je vlast vrlo brzo ispeglala hrapav i zgužvan hrvatski imidž u svijetu. Lijepo je da našu vlast u svijetu dočekuju s osmijehom i s dobrodošlicom. No, što naš čovjek, osim ugodna osjećaja, ima od toga? On bi vjerojatno barem dio toga osjećaja ugode zamijenio povećanjem plaće ili manjim cijenama. Ne znači njemu baš puno ulazak u Partnerstvo za mir i u WTO - a sve će mu i manje značiti - ako bude morao misliti kako će djetetu kupiti školsku torbu. Sve to lijepo zvuči, ali ništa ne znači. Ni Partnerstvo, ni WTO ne mogu se ni pojesti, ni obući. Istodobno tog čovjeka, koji sluša o "ulasku u euroatlantske integracije", čovjek iz vlasti (s ministarskom plaćom) tješi da "možda lošije živi, ali lakše diše"!
Sadašnja vlast zbilja nema alternativu. Ali, nema je u sadašnjosti i u politici. A sve nije ni sadašnjost, ni politika. Samo ako današnja vlast omogući bolji život, ona će biti bez alternative. Tako i svaka buduća vlast.
Milan JAJČINOVIĆ