FOKUS: 18. do 24. kolovoza 2000.

Kadroviranje po starom modelu

Trese li revanšizam Hrvatsku

Reprizira li se u Hrvatskoj zaista 71. godina, kako to ovih dana tvrde inače staložena gospoda, diplomat Davorin Rudolf i potpredsjednik Sabora Vlatko Pavletić. Ponavljanje 71. - metafora je za čistku, partijski progon, slamanje hrvatskog nacionalnog pokreta. Nije isto kad novu vlast prozivaju HDZ-ovi šefovi, kojima u opis radnog mjesta, ponekima i u karakterne osobine, spada glasno kričanje protiv Račanova "divljačkog revanšizma", i kad to učine jedan ozbiljan diplomat, koji je odmah nakon trećesiječanjskih izbora svoj mandat stavio na raspolaganje te jedan bivši privremeni predsjednik Republike, koji je dao golemi doprinos mirnom prijenosu vlasti.

Provodi li, dakle, nova vlast nesmiljeni progon simpatizera bivše vlasti, prakticira li revanšizam? Odgovor na to pitanje određuje nekoliko činjenica. Prvo, Hrvatska se ne može smatrati uhodanom demokracijom i u njoj ne postoji ni zakonski precizno ni običajno utvrđeni proces prijenosa vlasti. Poznato je kako to izgleda na Zapadu, gdje smjena na čelu države, praćena seljenjem čitavih ešalona s adresa vlasti, ne izaziva nikakve posebne traume. Hrvatska nema dogovorenog popisa političkih funkcija koje su podložne promjeni, nije poznato tko se mora pakirati, a tko može ostati pa, normalno, onima koji dolaze - smjena nikada dosta, onima koji bi trebali otići - uvijek ih je previše.

Drugo, za Tuđmanova desetljeća vladajuća je stranka, smatrajući da sve mora imati pod kontrolom, svoje ljude razmjestila posvuda, od predsjednika najviših sudova koji bi, kao, trebali biti nezavisni, do ravnatelja dječjih vrtića. Moraju li se maknuti svi koji su došli političkom odlukom ili je dosta smijeniti samo one koji za svoj posao osim podobnosti nemaju nikakve druge kvalifikacije? A da je nesposobnih bilo mnogo, i na najvišim funkcijama - lako je zaključiti i iz stanja u kojem je zemlja ostavljena, gdje god da takneš - stvar se raspada.

Treća je bitna činjenica da je nova vlast dobila mandat za promjene. Sva istraživanja, predizborna i postizborna, pokazuju da je želja za promjenom pomela HDZ. Ali čini se da se oko obujma i sadržaja željenih promjena birači i izabranici nisu baš dobro razumjeli. Na sceni je veliki nesporazum. Javnost je u traženju promjena mnogo radikalnija od novoustoličenih vladara. Hrvatska vapi za velikim pospremanjem. Očekivala je ne samo smjenu Tuđmanovih namjesnika, nego i smjenu Tuđmanova modela kadroviranja. U tom pogledu postupci nove vlasti maksimalno su razočaravajući.

Izborni plijen Jagma koja je nastala oko praznih fotelja, način na koji su stranačke strukture jurišale na državne funkcije - zapanjili su javnost. Nova se vlast u tom pogledu ponašala poput stare, kao da je riječ o njezinu izbornom plijenu što ga između sebe može raskrčmiti. Uključivanje nestranačkih ljudi - više je nego skromno, što je posebno dekuražirajuće s obzirom na to da je u rušenju HDZ-a i izbornom izručivanju vlasti šestorici znatnu ulogu imala baš nestranačka javnost.

Problem nije toliko u smjenama koliko u tome da se kadroviranje ponovno događa po stranačkom ključu. Dogodio se i "Obavezni naputak": s vrha nove vlasti poslana je na teren instrukcija da se hitno smijene dosadašnji i postave novi, stranački podobni, šefovi u više od dvadesetak različitih institucija, od podružnica Fonda za privatizaciju do lokalnih ureda Željeznice, filijala Hrvatskih šuma, pošta, telekomunikacija... Naputak je bio svojevrsna deklaracija o namjerama - strančarenje je dobilo primat nad stručnošću. Skandalozni je dokument poslije žestoke kritike javnosti, navodno, suspendiran, ali javni natječaji, koji se sada glasno najavljuju, još nisu profunkcionirali. U međuvremenu, ministarstva su, primjerice ono Radoševo, nakrcana osobnim kumovima i stranačkim drugovima, Tomčeva sestra prva je suradnica ministru branitelja, zbog toga tko će biti šef koje tajne službe stranke su se počupale kao piljarice... Hrvatskoj prijeti novi teror nekompetentnih partijskih činovnika.

Nepostojanje jasne i konzekventne politike ogleda se i u činjenici da su se mnogi s prošlom vlašću slizani kadrovi, pa čak i njezini eksponenti, zadržali u sedlu. Ministar Picula nepovlačenje ambasadorice Vesne Girardi Jurkić iz Pariza objašnjava njezinim nezavršenim poslovima; za šefa Hine postavljen je čovjek koji je istu agenciju uređivao gotovo cijelo vrijeme za Tuđmanove vlasti; u Školskoj knjizi glavni je postao dosadašnji doglavni, koji je smijenjenoj hadezeovki Fučekici godinama bio desna ruka; doministar obnove iz HDZ-ove vlade postao je doministar obrane u Račanovoj postavi, bez obzira na to što ga je javnost zapamtila kao zagovornika strategije takozvanog humanog preseljenja; u Ministarstvu policije Penićevi su ljudi još na udarnim pozicijama, u obavještajnim službama također...Taj bi se niz nepromijenjenih mogao uzeti kao dokaz nepostojanja revanšizma, iako će prije biti da je riječ o izrazu jedne smušene politike, ako ne i nekih dealova na relaciji bivši-sadašnji.

Nedosljedna primjena kriterija O revanšizmu teško bi se moglo govoriti smjene nisu provedene generalno, kriterij bliskosti s bivšom vlašću nije dosljedno primjenjivan. Tuđmanov režim potiskivao je i eliminirao sve naslijeđeno, čak i kad se za to nije mogao pronaći neki neposredni materijalni interes. Današnje smjene funkcioniraju prije svega po načelu uhljebljenja: gdje god je koje zanimljivo, a pogotovo unosno mjesto - evo novih izabranika. Gdje tog interesa nema nema ni zainteresiranih. U taj red ide i činjenica da se smjene ne provode po načelu zadovoljenja pravde, nitko još nije smijenjen zbog povezanosti s nečasnim i nezakonitim radnjama.

U Tuđmanovu vremenu politika je preuzela, zarobila i ugušila cijelo društvo. Sve je moralo biti pod partijskom kontrolom. Očekivalo se da će s novom vlašću doći do oslobođenja, da će se politika povući iz dosad glavrlokomandirajuće pozicije. Smatralo se da će ponovno biti na raspolaganju svi dosad partijski zaposjednuti položaji. Da će se društvenoj zajednici vratiti sve ono što je politika bila samovlasno prigrabila. Međutim, nova se vlast vrti u istom, naslijeđenom krugu ponašanja. Mijenjaju se ljudi, ali se ne mijenja režim, ni u vođenju kadrovske politike. Nova vlast općenito pokazuje insuficijenciju novih ideja, naziva se politikom "novog smjera", ali smjerokaze nikako da promijeni.

Jelena Lovrić