Svako vrijeme ima svoje bogove. Stari su Grci obožavali Herma, a Rimljani Merkura kao bogove trgovine i krasnorječivosti. Suvremeni eho tih božanstava utjelovljen je u WTO-u koji lansira slobodu trgovine kao vrhunaravnu ideologiju. Sve što postoji mora se definirati kao roba unutar svjetskog tržišta koje, na riječima, ne pravi razliku među trgovcima.
No, ako onaj tko posjeduje više privatnoga kapitala ostvaruje i veći stupanj razmjene i profita, očito je da je slobodno tržište prostor u kojemu se razmjenjuju nejednakosti i gdje vlasnička prava dominiraju nad ljudskim, kulturnim, etničkim i nacionalnim pravima. Kako je to već 1982. zaključio duhovni vođa reganomike George Gilder u svojoj knjizi "Potreba za vjerom", kapitalizam uspijeva jer je otvoren za konkurenciju i bankrotstvo budući da je to "jedini sistem koji odgovara svijetu u kojem je svaka izvjesnost obmana".

Tko nije u stanju biti kompetitivan, osuđen je na propadanje. Mora li baš svaka vrijednost biti podvrgavana stezi slobodnoga tržišta u kojoj vladaju zakoni krupnijega kapitala, do kojega se u povijesti nije došlo ravnopravnom utakmicom nego pljačkom, eksploatacijom ili kolonijalizmom?
Kanadski su se kulturni radnici našli pred takvim pitanjem u srazu s WTO-om koji je presudio da su vladine mjere potpore kanadskim časopisima u suprotnosti s usvojenim trgovačkim pravilima ove organizacije. Državnom subvencijom određenih kulturnih programa ostvaruje se protekcionistička pozicija na tržištu, što u nelojalnu konkurenciju dovodi časopise bez takve financijske potpore.
Kanadski kulturnjaci smatraju da se time ne štiti "protekcionizam", nego kulturno pravo da se bude drukčiji. Slijedeći stockholmske preporuke Konferencije o kulturi i razvoju UNESCO-a iz 1998. kako bi kulturne organizacije trebale oformiti mrežu da bi se suočile s prijetnjom razlikovnom kulturnom izrazu, Kanadska konferencija umjetnika priprema Konferenciju o umjetniku, kulturi i globalizaciji na grčkom otoku Santoriniju od 24. do 26. rujna ove godine. U sklopu tog skupa održat će se i osnivački sastanak Međunarodne mreže za kulturnu različitost (INCD).
I slobodni su umjetnici sve neslobodniji pred navalom vertikalno združenih tvrtki i trgovinskih sporazuma, pa bi se uloga INCD-a trebala sastojati u izradi strategija koje u eri globalizma mogu najučinkovitije promovirati kulturološke različitosti i autentični kulturni razvoj. Međunarodna trgovinska pravila razvijena za robu i usluge niti mogu biti primjerena za kulturu, jer tržišne snage ne mogu osigurati stvaralaštvo i potkrjepu kulturne drugosti.
Što bi bilo da su ovakvu akciju pokrenuli hrvatski umjetnici? Ne bi li se odmah reklo da se radi o "južnoslavenskim primitivcima" koji iracionalno vrište jer njihovu "balkansku robu" nitko ne želi ni vidjeti, a kamoli kupiti na ars tržištu? Kanada je u osnovi zemlja bilingvalne kulture, čiji jezici predstavljaju kulturni koine današnjega svijeta, ali eto i njezini se umjetnici osjećaju ugroženi globalizacijskim stampedom vrijednosnog egalitarizma.
Kamo bi otišao svijet kada bi se sve duhovne posebnosti izložile majorizacijskoj diktaturi ponude i potražnje ili kulturnom terorizmu najbogatijih? Budući da čine manje od jedan posto paneuropskog stanovništva, Hrvati u kulturnom smislu nemaju šanse za tržišni procvat bude li se njihovo specifično stvaralaštvo dovodilo u "ravnopravan" natjecateljski odnos s financijski moćnijim narodima.
Međutim, opasnost od neizvjesnosti kapitalizma ne prijeti samo malim narodima, koji su, a propos, uspjeli preživjeti izazove latinskoga, pa će valjda i globalnog univerzalizma, nego i velikima od jedne druge sile koja nezaustavljivo prelazi nacionalne granice — tehnologije i hiperprodukcije informacija. Rastuća kompleksnost i međuovisnost svijeta odražava se u enormnim tokovima podataka koje kognitivni kapaciteti znanosti jednostavno ne mogu potpuno obuhvatiti, niti na njih odgovoriti prihvatljivim razumijevanjem kauzalnih procesa suvremenog svijeta.
Ako to više nije u stanju pratiti znanost, kako će moći politika? G. Ionescu je 1993. u članku alarmantnog naslova "Utjecaj informacijske revolucije na parlamentarne suverenitete" postavio pitanje kako će, recimo, kongresmen iz Vermonta objasniti je li dobro povezivanje Toshibe, Siemensa i IBM-a u svjetski trilateralni monopol radi izrade "brain chipa" i kakav bi učinak taj monopol mogao iamti na američke kompanije i svjetsku trgovinu?

Drugim riječima, parlamentarni suverenitet se više ne može zasnivati na ignorantskoj moći izabranih, nego mora mnogo efikasnije uključivati intelektualne i znanstvene kapacitete neizabranih. Demokracija je proizvod malih sredina. Ona je i nastala kao politička kultura agore. I kao što globalizacija lomi stvaralaštvo malih naroda, pritišće i arhaične oblike demokracije. Da bi se pripravila za globalizaciju — kao igru na veliko — svaka bi se država morala znati mnogo bolje koristiti svojim kreativnim mozgovima.
Sami parlamenti ostaju fokalnom političkom točkom društva, ali uza svu svoju legitimacijsku jurisdikciju, više nisu ekskluzivni čimbenik u sučeljavanju s novim globalnim strukturama, organizacijama i institucijama koje ne nastaju kao interakcije nacionalnih država, nego kao epohalni višeakterski protagonizam. Poput nacionalnog stvaralaštva, i nacionalne države idu kao roba na tržište kapitalističkog opstanka.