Tko su »Pilati«, koji su od Levara oprali ruke?

Da je od posljedica aktivirane eksplozivne naprave poginuo koji drugi 46-godišnjak, umjesto Milana Levara, vijest bi završila na stranicama crne kronike i time, ma koliko cinično zvučalo, novinarima pripomogla izgurati mrtvu »sezonu kiselih krastavaca«. Levarova pogibija, međutim, osvanula je na naslovnicama novina, jer je taj Gospićanin u javnosti (bio) znamenit kao haaški svjedok. O čemu je Levar s haaškim istražiteljima dvaput razgovarao 1997., ne zna se točno, jer su ti razgovori u pravilu povjerljivi. Nije, međutim, trebalo mnogo domišljatosti da se zaključi da su ratni zločini, odnosno nepravilnosti u organiziranju obrane gospićkoga područja bili temom razgovora Levara i haaških propitivača. Sam Levar se, uostalom, vrlo brzo potrudio povezati s domaćim medijima i javno »svjedočiti«o svojim haaškim vezama, iznoseći pojedinosti o toj suradnji, a usput i upirao prstom u domaće generale tipa Norca...
Neposredno nakon ubojstva, međutim, iz haaškoga tužiteljstva stižu proturječne izjave. Glasnogovornik toga ureda Risley najprije tvrdi, u izjavi međunarodnoj novinskoj agenciji, da Levar nije bio haaškim svjedokom, pa čak ni potencijalnim haaškim svjedokom. U verziji koju je prenijela bruxelleska agencija, koja pokriva jugoistočnu Europu, isti je ured obznanio da nije moguće reći bi li Levar uopće bio svjedokom na eventualnom haaškom suđenju o gospićkim zločinima. U svakom slučaju, u utorak tužiteljstvo tvrdi da, s njihova gledišta, Levar nije bio nikakav zaštićeni haaški svjedok. I doista, Milan Levar nije bio zaštićen. I nakon obznane svojih haaških kontakata, i dalje je živio u svojoj kući, u svome gradu, vodio manje-više ustaljen život. Nije, doduše, bio omiljen u društvu, sugrađani su ga izbjegavali, a sam je znao pripomenuti da mu svako toliko netko i priprijeti... Unatoč tome, Levar se ipak odlučio za »javni nastup« i »otvoreni pristup« gospićko-haaškoj problematici.
Činjenica je da su haaški zaštićeni svjedoci, potvrđuje to iskustvo iz tamošnjih sudnica, doista zaštićeni. Njihov je identitet zaštićen, njihovi iskazi tajni, saslušanje zatvoreno za javnost ili pak iza zastora s elektronski izmijenjenim glasom. ICTY se uz to potrudi da svoje ključne svjedoke uključi u tzv. program zaštite, izmijeni im identitet i pošalje ih na boravak u SAD, Kanadu... Na Milanu Levaru ta metoda očito nije primijenjena. Zašto? Zato što on to nije htio. Haaško tužiteljstvo, naime, u priopćenju u srijedu tvrdi da su mu mjere zaštite ponuđene još 1997., ali ih je on odbio. Naknadno je ipak, ističe se dalje u priopćenju, zahtijevao da Tribunal posreduje kod hrvatskih vlasti da se njemu i njegovoj obitelji osigura određeni stupanj zaštite. Tribunal je, dakle, tim priopćenjem, pilatski oprao ruke od i najmanje kapljice Levarove krvi. Što je, međutim, s domaćim organima reda i čuvarima zakona? Samom umiješanošću u delikatnu haašku tematiku, taj je hrvatski građanin navukao stigmu u bližoj, ali i daljoj okolini, koja je, bjelodano je, sa sobom nerijetko nosila i neprijateljske osjećaje... Ako je, dakle, čovjek s takvim bremenom na plećima nesigurno šetao rodnim gradom, nije li barem ponekad pokoji službeni čuvar reda i mira mogao svrnuti oko na Levarovo dvorište, kad ga već jake snage MUP-a nisu mogle motriti 24 sata dnevno?