Vjesnik: 01. 09. 2000.

Hrvatska će imati sve manje mogućnosti za pogrešne poteze

Izlazak Hrvatske iz Omnibus rezolucije, u kojoj je već nekoliko godina zajedno s BiH i SRJ, bio bi znatan uspjeh sadašnje Vladine koalicije, ali, ako se Hrvatska nađe u zasebnoj rezoluciji, to bi je ozbiljno usporilo u približavanju euroatlantskim integracijama

ALEKSANDAR MILOŠEVIĆ

Hrvatska se diplomacija nada da će na zasjedanju Opće skupštine UN-a u rujnu Omnibus rezolucija Vijeća sigurnosti o stanju i nadzoru ljudskih prava u SRJ, BiH i Hrvatskoj biti promijenjena. Točnije, Hrvatska očekuje da će, kao područje monitoringa UN-a, biti izostavljena, pa da će se rezolucija odnositi samo na hrvatske susjede SRJ i BiH. Taj optimizam, koji ne kriju na Zrinjevcu 7, u sjedištu hrvatske diplomacije, temelji se na općeprihvaćenoj slici Hrvatske kao zemlje koja se nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora početkom ove godine priklonila zapadnim političkim i društvenim standardima.
Međutim,
te ocjene dovode u pitanje neki slučajevi kršenja ljudskih prava za koje međunarodna zajednica može procijeniti da nisu posljedica ekscesa, nego još nepromijenjene društvene klime. Na to je upozorila i potpredsjednica Vlade Željka Antunović na međunarodnom seminaru o ljudskim pravima u Dubrovniku. U Hrvatskoj je razina ljudskih prava diskutabilna, ocijenila je potpredsjednica Vlade i izazvala podozrenje i negodovanje dijela javnosti.
Bivši čehoslovački ministar vanjskih poslova Jiry Dienstbier, koji kao po
sebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za nadzor ljudskih prava na područjima bivše Jugoslavije obilazi ove krajeve, nije imao dosad ozbiljnijih zamjerki promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj nakon 3. siječnja. Ali, od njegova zadnjeg boravka u Hrvatskoj zbilo se nekoliko događaja koji moraju diplomaciju i institucije vlasti pozvati na povećani oprez.
Prije svega, ubojstvo haaškog svjedoka Milana Levara, zatim hapšenja nekih Srba koji su se vratili u Hrvatsku, palež i oštećenje pravoslavnih sakralnih objekata
, uništavanje i skrnavljenje obiljžja antifašističke borbe, rasističke izjave nekih javnih djelatnika, ali i sporost u izmjeni zakona koji su po ocjenama međunarodne zajednice diskriminatorski u odnosu na hrvatske državljane, pripadnike drugih etničkih skupina - sve su to uzroci koji bi mogli dovesti do neželjenog, pa i dramatičnog obrata događaja ove jeseni na East Riveru. Naime, moglo bi se dogoditi da UN doista zaključi da Hrvatskoj nije mjesto u zajedničkoj, Omnibus rezoluciji i promatračkoj misiji o stanju ljudskih prava s Beogradom i Sarajevom, ali da Zagreb postane tema posebne rezolucije. To bi dovelo u pitanje vjerodostojnost koalicijske vlade, hrvatske unutarnje i vanjske politike i uopće međunarodnog položaja zemlje.
Međunarodnom ugledu Hrvatske,
kad je riječ o stanju ljudskih prava, sigurno ne pridonose ni najnoviji prijepori o HHO-u. Osnivanje i registriranje paralelne organizacije istoga imena, bez znanja i suglasnosti međunarodne središnjice u Beču, upozorava na opasan voluntarizam u primjeni zakona, osobito u Ministarstvu pravosuđa. Uostalom, Hrvatska mora uskladiti zakonodavstvo s europskim standardima i zato što želi ubrzano priključenje EU-u. Promjena zakona se ne odnosi samo na dio koji regulira gospodarske odnose nego i na na zaštitu i promicanje građanskih i ljudskih prava. Problem s kojim bi se mogla Hrvatska suočiti ove jeseni u New Yorku takvog je značenja da se njime ne može baviti samo diplomacija. Mnogo važniji su odnosi unutar Hrvatske, stavovi i akcije političkih stranaka, vladajuće koalicije i parlamentarne oporbe te cijelog niza nevladinih organizacija koje se bave nadzorom i promicanjem ljudskih i građanskih prava.
Međunarodni stručnjaci koji s hrvatskim pravnicima surađuju u prilagodbi nacionalnog zakonodavstva europskim standar
dima upozoravaju i na potrebu dosljednije primjene postojećih zakonskih odredbi, koje su već usklađene s međunarodnim pravnim standardima. Dakle, hrvatsko pravosuđe mora odlučnije postupati po postojećim zakonima, osloboditi se političkih i drugih pritisaka i napustiti voluntarizam, pogotovo kad je riječ o zaštiti ljudskih i građanskih prava. Činjenica da sve više hrvatskih državljana nastoji svoja prava ostvariti obraćajući se Europskom sudu za ljudska prava kao posljednjoj pravosudnoj instituciji nakon što ta prava nisu mogli ostvariti u Hrvatskoj, potvrđuje da optimizam naše diplomacije o tome da će Hrvatska dosta lako izaći iz Omnibus rezolucije ove jeseni, nije odveć utemeljena.
Hrvatska prošlih osam mjeseci korača međunarodnom scenom osvijetljena povol
jnijim svjetlom, pa se Zagrebu otvaraju gospodarske i političke mogućnosti koje su se do izbora u siječnju činile gotovo nemogućim. Međutim, upravo zbog promijenjenog položaja obveza je zakonodavne i izvršne vlasti da na području ljudskih i građanskih prava čini što manje pogrešnih poteza, jer se ti propusti najteže ispravljaju, a loš odjek traje znatno duže, nego kad je riječ o gospodarskim promašajima. Hrvatska je još svojevrsna miljenica bogatog i politički moćnog Zapada, ali to ne znači da je njegova pozornost nad onim što se u Hrvatskoj zbiva popustila. Naprotiv, što bude bliža punopravnom članstvu euroatlantskih integracija, Hrvatska će imati sve manje mogućnosti za pogrešne poteze. Izlazak iz Omnibus rezolucije, u kojoj je već nekoliko godina zajedno s BiH i SRJ, bio bi znatan uspjeh sadašnje Vladine koalicije, ali, ako se Hrvatska nađe u zasebnoj rezoluciji, to bi je ozbiljno usporilo u približavanju euroatlantskim integracijama. Zato ni Vlada niti Sabor nemaju pravo na voluntarizam i propuste.