Nakon zločinačke odmazde s Milanom Levarom, neke su presudne stvari ipak postale očekivano neizbježne. I ne samo gorka spoznaja da se s onima koji se hrane, zagovaraju ili oslanjaju na nasilje, više ne može obračunavati u svilenim rukavicama, već i opći poučak, da ova vlast i Vlada moraju pokazati znatno više odlučnosti, učinkovitosti i pouzdanosti u borbi protiv svih vrsta kriminala, a daleko brže i svrhovitije, krenuti u obećane gospodarske, pravosudne, ustavne i gospodarske reforme. Ne samo da bi se ubojice Levara privele očekivanoj pravdi, već da bi cijela Hrvatska odlučnije iskoračila u Europu, opću gospodarsku dobrobit i pravnu državu, a isušila onu “močvaru” (Banac), koja je u proteklih “deset krvavih godina”, ovu zemlju pretvorila u državu opće “krize morala, svemoćne izvršne vlasti i nemoćnog parlamentarizma, u pogubnom srastanju politike, birokracije, biznisa i mafije”, kako je prešućenu, a podjednako upitnu “globalizacijsku krizu” u cijelom nizu nerazvijenih i tranzicijskih zemalja, na nedavnom parlamentarnom skupu u New Yorku, opisao jedan istaknuti indijski političar.

U tome bi trebalo tražiti i onaj objedinjavajući smisao najnovijih Račanovih političkih obećanja, koji u neugodnoj ulozi višestruko opsjednutog i osporavanog Premijera, više ne može dopustiti da politički protivnici nekažnjeno izazivaju policiju i pravosuđe, dok Predsjednik Republike vrlo mudro koristi svaku prigodu da ovu Vladu - prikriveno, ali ipak jasno - povuče za uši zbog neodlučnosti, kolebanja, sporosti i oklijevanja. Koliko god bile dobre ukupne brojke iz nekih najnovijih anketa oko javne potpore ovoj vrsti vlasti, europeizaciji, i vodećim političkim osobama, opća javna raspoloženja sve se više rastaču između apatije i histerije, dok i neke inozemne ocjene, koje su ovih dana sabrane u velikom izvješću “Associated Pressa”, tvrde kako i strani diplomati, ovoj Vladi ponekad zamjeraju što se “bavi svim i svačim bez previše iskustva”, dok se i Stipe Mesić, nakon sedam mjeseci, “morao otrijezniti” od nekih svojih prevelikih očekivanja.

Tako je otvoren put prema EU, ali se u očajnom gospodarstvu nije ništa promijenilo, te se već saznalo skoro sve o štetočinskoj, prijetvornoj, lažljivoj i pohlepnoj dosadašnjoj vlasti, ali spori i neučinkoviti pravosudni sustav još nije učinio ništa bitno u procesuiranju onih “koji voze najskuplja kola i žive u vilama na elitnim obroncima”, dok svijet ostaje podjednako nemilosrdan u zahtjevima za brzim povratkom izbjeglica, suradnji s Haagom, i novoj politici prema BiH, u čemu Beograd plijeni glavnu međunarodnu pozornost, a od Hrvatske traži da učini skoro sve - kako bi se promijenilo Srbiju.

Tako je Hrvatska vlada “pretrpana poslovima”, a ipak ne želi “osvetu umjesto zakona”, pa i najnovije Račanove izjave odlično pokazuju kako se Premijer ipak morao mnogo otvorenije suočiti i s ovakvim ocjenama i procjenama najvažnijih svjetskih medija, ali i s novim podjelama koje su izazvali vrlo različiti odjeci na prvu pravu poslijeizbornu provalu terorizma. Neki već otpisani politički protivnici koriste svaki postupak i izjavu, kako bi u provalama prijetvorne brige za Hrvatsku sami sebe unaprijed proglasili nedužnim žrtvama, dok i neki politički saveznici i suradnici sve upornije traže neka vrlo upitna preslagivanja Vlade i vlasti, prije svakih budućih izbora, a možda i bez njih. Zbog toga je Račan praktički zatražio dodatna tri mjeseca za presudne popravne ispite, kako bi dokazao da ova Vlada neće dopustiti terorizam, a mnogo brže i učinkovitije krenuti u neke presudne reforme, od onih koje se tiču konačnog provjeravanja javnih poduzeća, do ustavnih promjena i prvih sudskih obračuna s gospodarskim kriminalom i zataškanim ratnim zločinima. Račan kao Mesić, a ipak Račan, koji strogo štuje zakon, a bježi od “revolucionarne pravde”, budući da se Hrvatska prvo mora potvrditi kao pravna država, kako bi konačno stekla ulagačko inozemno povjerenje. O tome je govorio Goran Granić prigodom nedavne rasprave o vrlo neizvjesnoj reformi zdravstvene zaštite, dok je u izjavama za AP, Slavko Linić obećao da će konačno proraditi njegova međuresorska komisija za borbu protiv korupcije, započeti parlamentarno preispitivanje pretvorbe i utemeljiti posebna policijska jedinica po talijanskom uzoru (“čiste ruke” u borbi protiv mafije). U ta bi tri mjeseca konačno trebalo “raščistiti ruševine” (Račan) i iskoračiti iz “tranzicijskog pakla” (Crkvenac,) pa bi ova “godina odricanja” ipak trebala biti okončana kao očekivana potvrda koalicijskog “novog smjera”.

U svemu tome bi trebalo izbjeći neke velike koalicijske potrese, pa se čini da je Račan već praktički odustao od neke neposredne rekonstrukcije Vlade. Svako bi veliko pospremanje ugrozilo ionako ugroženu međusobnu delikatnu ravnotežu, pa se Račanova ocjena kako samo novi izbori mogu donijeti političku alternativu, podjednako tiče i onih koji u vlastitim koalicijskim redovima već sada znaju da su “druga stranka” (HNS), kao i krugovima onih intelektualaca i aporbenih stranaka, u kojima već sada traže neku potpuno novu Vladu “nacionalnog spasa”. Račan zna da može i mora tražiti više, ali se ipak čini da je odustao od bilo kakvih velikih promjena ministara. U trenutku kada od javnosti traži dodatni popravni rok, jedva se može suočiti s beskonačnim raspravama o ovim ili onim kriterijima ministarskih uspjeha i neuspjeha i raskolničkim sukobima oko konačnih prava veta samozadovoljnih predsjednika stranaka, u ovim zadanim, a tako krutim koalicijskim križaljkama, koje prvo polaze od podjele vlasti, pa tek tada razmišljaju o izboru najsposobnijih.

Tako bi Račan morao u mnogo kraćem vremenu izvući sve što može od onih na koje je već do sada bio osuđen, u mučnim sudarima s neočekivanim otporima, pogubnim prijetnjama i izgubljenim iluzijama o ovoj “vječitoj Hrvatskoj”, u kojoj se cijeli jedan grad plaši izići na pogreb žrtvovanog sugrađana, dok se svaki poziv na dijalog, potvrda suzdržanosti i dugoročnija promišljanja, odmah proglašavaju znakom nemoći, neznanja i slabosti, i u obnovljenim redovima pomilovanih političkih suparnika, i u različitim krugovima nezadovoljnih istomišljenika. Tako se u ovoj tragičnoj priči o Levarovoj pogibiji, čini još tragičnijim, da se moralo dogoditi nešto tako strašno, a da bi se ipak odlučnije krenulo u očekivane promjene. Račanu je sada teže, ali se više ne mora beskonačno susprezati.