Širenje moralne pustinje
Piše: Milan Jajčinović

Da se u nekoj od zemalja s izgrađenim demokratskim standardima objavi da je među visokim vojnim časnicima otkriveno 70 lažnih invalida, vjerojatno bi nastali nevjerica i zaprepaštenje, a potom i reakcija kritičke javnosti. Kod nas takva vijest - objavljena ovih dana - gotovo da nije ni pobudila neko iznenađenje. Možda tek nešto ogorčenja, poneki trpak upit: kako je to moguće? Doista, kako je to moguće?
Manje-više svi znamo da među nama žive lažni invalidi. Neke i poznajemo. Ali, da ih ima i među generalima, nismo znali do one Pančićeve revizije. Nespretnost i šlamperaji proskribirali su učinak te akcije, umanjili joj vjerodostojnost. No, unatoč tome, problem lažnosti nije nestao. Najnovije vijesti iz Ministarstva obrane o lažnoj invalidnosti sedamdesetorice visokih časnika samo su to potvrdile. Pronađeno je, izviješteno je, da su jedni krivotvorili liječničku dokumentaciju, da drugi imaju sporne "papire", da su treći invalidima postali tko zna gdje... Uglavnom, potvrdilo se ono što su rijetki znali, a neki slutili.
O temi oficirske časti napisana je cijela literatura. Njihovom čašću, dostojanstvom i ponosom bavili su se ne samo obožavatelji ratništva i junaštva, nego i magovi riječi i obožavatelji etike. Pa i sama riječ časnik očito je nastala od časti. Vjekovima će riječ časnik podrazumijevati viteštvo i plemenitost. Bilo je prirodno da su časnici pošteni, pravedni, spremni na žrtvu. Pa čak i na žrtvu vlastita života ako se nešto kosi s kodeksom časti. Takav se romantičarski idealizam danas, dakako, može naći još jedino u staroj literaturi i u američkim panegirik-filmovima. Stara je idealistička slika oficirske časti već izblijedjela; čak dotle da se, eto, među današnjim visokim časnicima mogu naći čak i lažni invalidi.
Od činjenice da se među našim najvišim oficirima nalaze i ljudi bez časti, ima i poraznijih činjenica. A među njima je vjerojatno najporaznije to što ono zbog čega bi netko nekoć na se povukao samokres, danas postaje gotovo normalno! Kakvo smo mi društvo ako netko kome bi čast i ponos trebali biti dio poziva lažnom potvrdom poništi cijelu jednu tradiciju? Lažni invalidi nisu samo posljedica nestanka jedne viteške tradicije. Oni su više proizvod vremena i društva koji su pobrkali temeljne vrijednosti. Najlakše je sve podvesti pod tzv. opća mjesta, proglasiti cijeli problem globalnim sutonom tradicijskih vrijednosti. No, niz je činjenica koje upućuju i na "krivo srastanje" hrvatskog poratnog društva.
Oficiri koji krivotvore svoj invaliditet samo su jedan od poraznih pokazatelja naše stvarnosti, njezine izokrenutosti i patologije. Utemeljena u tradiciji "hajdučke jagme", ta se stvarnost najzornije pokazala u ratu. Dok su jedni ostavljali sve svoje i gotovo po junačkom kodeksu časti i patriotizma odlazili braniti domovinu, drugi su se domišljali kako je privatizirati. Taj temeljni rascjep hrvatskog društva zjapi i danas sa svim svojim posljedicama. Sva relevantna istraživanja naših mentaliteta i vrijednosti pokazuju krizu morala, ono što je kardinal Kuharić ovih dana u Ludbregu nazvao "temeljem svih problema u Hrvatskoj".
U zemlji manjkave i defektne moralnosti (a onda i demokracije) postaje gotovo razumljivo da jedni brane zemlju, a drugi je pljačkaju; da bivši svjedoci na montiranim procesima postaju borci za ljudska prava; da netko tuđe ruši i pali; da se nekadašnji totalitaristi stiliziraju kao medijski slobodari; da se ljude diskvalificira, pa i likvidira, jer drukčije misle... U naplavini patološkog i lažnog stoga ni lažni invalidi nisu neko iznenađenje. Oni su prirodan dio naše patologije, širenja moralne pustinje.