Uhićenje dvojice od šestorice za zločin u Ahmićima moglo bi dovesti do preokreta u mnogim segmentima funkcioniranja hrvatske vlasti i pravosuđa. Naravno, i s implikacijama na dodatni porast demokratskog rejtinga zemlje unutar međunarodne zajednice, što bi Hrvatsku, uz nužne gospodarske i socijalne reforme, moglo brže prikopčati na euroatlantske integracije.

Riječ je prvensiveno o konkretnoj akciji Ministarsiva unutarnjih poslova, odnosno svih njenih raspoloživih snaga, da se uhvate Slišković i Vlajić te stegne obruč oko Ljubičića i Ćosića, a što budi nadu u operativnu sposobnost policije da rješava i one slučajeve koji su sve donedavno tretirani kao “nerješivi”. Sada, pak, na ispit, kako kaže Anto Nobilo, dolazi i pravosuđe koje mora spremno dočekati otvorenu mogućnost preseljenja dijela suđenja za ratne zločine iz Haaga u Zagreb. A pravosuđe sposobno da nepristrano vodi postupak i utvrdi stvarne činjenice jedna je od najboIjih legitimacija za svaku zemlju koja sebe smatra demokratskom ili je svijet takvom može doživjeti.

Konačno, deset dana poslije ubojstva Milana Levara, Vlada na čelu s Ivicom Račanom, kao najistureniji dio šestočlane koalicijske vlasti, može konkretnim povodom s više kuraža i samouvjerenosti najaviti nemiran san svim zločincima. Ipak se, dakle, kreće što je ogroman korak u odnosu na dosadašnje tapkanje na mjestu, popraćeno jedino verbalim obećanjima i proklamacijama.

No, ima jedna rečenica u priopćenju MUP-a povodom uhićenja Sliškovića i Vlajića, a koja sugerira kako na hrvatskom demokratskom putu još uvijek ima dosta posla da se državni kanali pročiste od svih prepreka koje stoje na putu vladavini prava. Ta rečenica glasi: “Rad MUP-a na ovom slučaju svakodnevno je bio otežan postupcima pojedinaca iz državnih tijela koji su u svojim kontaktima s osumnjičenima pomagali u njihovom skrivanju i bijegu”.

Jesu li to jataci čije postojanje u državnim službama sugeriraju neki sudionici hrvatske javne scene poput Ivana Zvonimira Čička? Je li to pojava koju neki drugi, političari i intelektualci, krste nedovoIjnim postizbornim pročišćavanjem državnog aparata od kadrova kompromitiranih za vrijeme trajanja prethodne vlasti?

To svakako treba raščistiti. Nije važno da li će njihova imena osvanuti na naslovnicama novina ili će im samo biti pokazana vrata državnih tijela u kojima rade, ali oni za koje se utvrdi da su ometali pravdu svoj dosadašnji posao sigurno više ne mogu obavljati. Bez tog čina, iz kojeg bi svi potencijalni njihovi istomišljenici trebali izvući pouku, dugoročno naime sve se može razvodniti, pa da se zemlja i njeni građani ponovno vrate u začarani krug pravne i demokratske nesigurnosti.