Hrvatski su mediji jako stidljivo popratili nedavnu izjavu potpredsjednika Vlade Gorana Granića, izrečenu u Dubrovniku, prema kojoj je "Hrvatska cijelo vrijeme talac za sređivanje stanja u Srbiji". Zamoljen da o tome nešto više kaže, Granić je bio konkretniji: "Do završetka rata na Kosovu međunarodna zajednica je uvijek otvarala vrata dogovoru s Miloševićem. Zbog toga se nikad nije izjašnjavala o karakteru rata u Hrvatskoj, nadajući se da će na taj način uspostaviti komunikaciju s Miloševićem. Kad se ispostavilo da je Milošević zreo za Haag, pozicija Hrvatske se opet nije promijenila jer su se međunarodni subjekti okrenuli srbijanskoj oporbi, želeći je pridobiti za suradnju. Tako je i dalje nedefinirana ostala pozicija Hrvatske, Domovinskog rata i onoga što se u nas događalo. Dolazi do podjele krivnje umjesto da se točno odredi tko je agresor, a tko se branio. Na takvu situaciju u kojoj se našla Hrvatska ne pristaje i ne može prihvatiti ulogu taoca".

Dok tako hrvatska vlast, uglavnom lijevo-liberalne orijentacije, uviđa da joj tzv. međunarodna zajednica, koja joj je dugo bila samo uzdanica, može biti i te kakva prepreka, ni u komentatora slične ili identične orijentacije Zapad i Amerika više nisu nedodirljivi. Tako Dražen Vukov Colić u "Novom listu" primjećuje da "i neki američki analitičari tvrde kako se SAD od dobroćudnog nadglednika pretvara u nesmiljenog hegemona, kako opće civilizacijske vrijednosti, zapadni tip demokracije i gospodarska pravila igre, podjednako kolonijalistički zlorabe bivše kolonijalne sile, dok malim, siromašnima i zapuštenima, globalizacija nije donijela nikakav pravi napredak, već samo dodatne nevolje u općoj pljački sirovina, razbojničkoj privatizaciji, krizi na tržištu rada, izvozu kapitala, gubitku kulturnog identiteta, i rasprodaji nacionalnog ponosa".

Glasoviti Zbigniew Brzezinski u knjizi "Velika šahovska ploča" ispisuje potpuno otvoren scenarij za američko ovladavanje svijetom, u kojem Amerika mora imati geostrateški nadzor nad cijelim euroazijskim prostorom, od Lisabona do Vladivostoka, kako bi imala na uzdi "strateške igrače" kakvi su u Europi Francuska, Njemačka, Europska unija i Rusija i u Aziji Rusija, Kina, Japan, Indija, Iran... Pri tome su jedan od odlučujućih čimbenika goleme zalihe nafte u području Kaspijskog mora, zalihe mnogo veće nego u arapskim zemljama. Američkom utjecaju na Balkanu, koji je raskrižje prema Europi, srednjoj Aziji, Mediteranu i Bliskom istoku, puno je važniji cilj od demokracije, ljudskih prava i drugih "civilizacijskih vrijednosti) imati "svoju" vlast, i to po naputku o korumpiranju političkih elita u pojedinim državama koji naputak Brzezinski spominje u "Velikoj šahovskoj ploči".

Što u tim geostrateškim igrama, nadmetanjima i uravnoteživanjima interesa Americi i europskim silama Hrvatska znači drugo doli sredstvo za upotrebu? Zacijelo do toga pitanja seže Granićeva izjava da Hrvatska ne želi biti talac za sređivanje stanja u Srbiji. Koju bi, "demokratiziranu", Zapad još više podmićivao zaboravom strahota koje je učinila i tko zna kakvim drugim prednostima prema susjedima i tko zna kakvom povlaštenom ulogom u relaciji prema njima.

No bilo bi tragično ako bi Hrvatska sa sadašnjom vlašću, ili njezinim odlučujćim dijelom, morala izabrati ono što joj uskraćuje "višestruke mogućnosti izbora", ono što je prisiljava na "rasprodaju nacionalnog ponosa" i s globalizacijom joj donosi "dodatne nevolje". U tom slučaju će netko kao svoj alibi proizvoditi unutrašnje hrvatske razdore, za što ima kadra i u medijima, koji su, uostalom, jedva primijetili spomenutu Granićevu izjavu. U tu proizvodnju spada i uporno navijanje za razlaz između SDP-a i HSLS-a.

Dokle ti razdori mogu voditi? Onaj tko se njima održava to se i ne pita, ili cilj zna.