Po riječima zamjenika premijera Gorana Granića, nedavno uhićenoj dvojici hrvatskih državljana osumnjičenih za zločin u Ahmićima sudit će se, na zahtjev hrvatske Vlade - u Haagu. »Nadamo se da će tom našem tražnju Tribunal udovoljiti«, dodaje Granić, pa se uskoro može očekivati nova »posebna zrakoplovna linija« u pravcu Nizozemske. Bez sumnje, taj je Vladin potez izazvao u najmanju ruku nedoumicu u Hrvatskoj, jer se očekivalo, kao što je to nedavno rekao i premijer, da će hrvatsko pravosuđe iskazati učinkovitost u slučaju najnovijih hapšenja, dokazujući tako da je Haag, što se tiče Hrvatske, završio svoju misiju. No, umjesto očekivanog procesa, ministar pravosuđa izvjesio je, čini se, bijelu zastavu u Haagu, »oprao ruke« i procijenio da je najbolje reći «brigo moja, prijeđi na drugoga«.

Naravno, postoji i mogućnost da su zamjenik premijera i ministar pravosuđa preuzeli na sebe ulogu »gromobrana« i samo, zapravo, izvijestili hrvatsku javnost o onom što su od Carle del Ponte dobili kao »domaću zadaću«, koju moraju izvršiti. S obzirom na zainteresiranost Haaga za zločin u Ahmićima, moguće je da Tribunal ne želi ispustiti nadležnost nad eventualnim počiniteljima, pa su Granić i Ivanišević dobili vruće kestenje. Pritom pokušavaju ostati neopečenih ruku tumačenjem da se »zločin dogodio na području druge države« (što je, dakako, notorna činjenica). U skladu s tim, Hrvatska bi pravno bila nadležna za Ahmiće »samo« temeljem državljanstva osumnjičenih, pa možda u Tribunalu drže da čine uslugu hrvatskoj državi računajući da će tako vuk biti sit, a koza cijela prebacivanjem loptice »na neutralan teren« - u Haag.

No, nedvojbeno je da će taj potez (bez obzira je li ga stvarno tražila Vlada ili pak Carla del Ponte) idućih dana zahtijevati znatno jasnije tumačenje i obrazloženje glavnih aktera haaškog sastanka, nego li je to bilo ono Gorana Granića neposredno po povratku iz Haaga. Jedno od pitanja koje se nedvojbeno postavlja je zašto i 10 godina od uspostave države hrvatsko pravosuđe nema snage procesuirati i suditi hrvatskim državljanima u Hrvatskoj, već i dalje treba »instrukcije i šalabahtere« poput kampanjskog đaka koji neprestano očekuje da drugi za njega odrade delikatan dio posla. Za razliku od nas, Amerikanci ne žele ni čuti za neke međunarodne sudove na kojima bi se sudilo američkim državljanima, a Hrvatska, ako je suditi po Granićevim riječima, sama nudi »prijenos sudske nadležnosti«, dajući time međunarodnoj zajednici dodatne argumente o stanju svoga pravosuđa. Istodobno, primjerice državljani SAD-a i kad počine zločine na teritoriju druge države, odgovaraju samo američkom pravosuđu, »jer nitko nema pravo suditi američkim državljanima, osim američkog pravosuđa«. Pritim nije važno je li riječ o rušenju žičare i smrti dvadesetak skijaša u Italiji, silovanju i ubojstvu na Kosovu ili najnovijem slučaju bluda u Japanu. Izricanje doživotne kazne zatvora američkom vojniku za silovanje i ubojstvo na Kosovu (ali na američkom sudu) samo jača njihovu odlučnost da »ne dozvole miješanje u unutarnje stvari SAD-a«.