Ima li državni činovnik pravo koordinirati političku akciju za raspuštanje Vlade? To se pitanje nameće nakon što se župan Branimir Lukšić, najviši državni dužnosnik u Splitsko-dalmatinskoj županiji, bezrezervno stavio u službu samozvanog Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata. Otkad je otvoren gospićki slučaj, stožer svakodnevno zasjeda u prostorijama tamošnje županije, s obrazloženjem da ujedinjava dragovoljačke i veteranske udruge koje ionako financira država. Lukšićeva je logika, čini se, kristalno jasna: ako hrvatska vlast potpomaže one koji se opiru službenoj politici, zašto da to ne čine i njeni županijski organi?!

Splitski župan ima i dodatno obrazloženje svoje borbe za "nacionalne svetinje", zahvaljujući kojem će zacijelo unaprijediti teoriju i praksu lokalne uprave i samouprave. Stožer, naime, ne sastanči u dijelu županijske zgrade namijenjenom državnoj upravi, nego u onom samoupravnom. Zato bi, kaže, osporavanje njegova rada bilo zadiranje i u prava i nadležnosti lokalne samouprave. Nakon ovoga slučaja u svim bi se županijskim prostorijama mogle iscrtavali crte kretanja i boravka županijskih službenika, kako se ne bi dodirivale njihove nadležnosti. Najteže bi bilo samome županu jer je po zakonskoj definiciji podvojena ličnost koja ujedinjuje oba segmenta vlasti. Možemo ga zamisliti kako neprestano trči iz svog državnog ureda u samoupravni, i obrnuto, ovisno s kim i o čemu razgovara.

Lukšić, dakako, od svog posla svjesno radi lakrdiju, ne bi li na svaki način napakostio "crvenoj" Vladi. Riječ je o HDZ-ovu županu koji se prednjači po ultrakonzervativizmu, kao i mitologizaciji nacionalnih vrijednosti. Iako župan ne smije dijeliti svoje građane po bilo kojoj osnovi, njega zanima samo ono što ima hrvatski predznak. A "pravi" Hrvat, po tome, ne može biti osumnjičen za ratni zločin, iako postoje dokazi i službeni izvještaji o likvidacijama, pa i oni koje su bivšem državnom vrhu slali HDZ-ovi dužnosnici. Kad bi bilo prema Lukšićevu mišljenju i mišljenju njegovih istomišljenika, Hrvatska bi "sretno" i "ponosno" živjela u svojoj samoizolaciji.

Gledano iz šireg kuta, gospićka zbivanja potvrđuju da se Split, već godinama bremenit teškim gospodarskim i socijalnim problemima, pretvara i u glavno okupljalište svakovrsnih političkih nezadovoljnika. Ujedinjuje ih nezadovoljstvo, kako neki posprdno govore, "haaškim vazalima" Račanom i Mesićem. Lukšić, kao prototip župana koji "ima petlje" izravno se suprotstaviti svojim nadređenima, samo je jedan od kamenčića u tom mozaiku. Takva napetost odgovara i predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu, također Splićaninu, koji na trenutnim nevoljama Banskih i Predsjedničkih dvora pokušava revitalizirati svoju stranku.

Zanimljiva je situacija i u splitskoj gradskoj vlasti jer su Ivica Škarić i lokalno vodstvo HSLS-a u tumačenju nekih nacionalnih dilema skloniji oporbenim tezama negoli stavovima svojih koalicijskih partnera. Tako su i ovaj put podržali spomenuti stožer, a navodnu su HSLS-ovi zastupnici pristali i lobirati za sazivanje posebne sjednice Sabora o uhićenjima. Budući da se unutar Vlade sve to tumači kao "desničarka ofenziva", jasno je da bi Račan i Budiša uskoro opet mogli raspravljati o međustranačkim nesuglasicama.

Nije, naposljetku, u tom splitskom kolopletu zanemariva ni otvorena oporbena profilacija "Slobodne Dalmacije", koja svojim temama i "pouzdanim" informacijama uporno diže političku temperaturu. Ne bi možda niti bilo tako uočljivo da u istome gradu, ali na drugoj strani ideoloških bedema, ne izlazi i ultraljevičarski "Feral", a i da se dalmatinski čelnici SDP-a ubrajaju u one "najortodoksnije". Sve to upozorava da bi Split u hipu mogao postati vjetrokazom hrvatskog političkog kaosa.