Priopćenje za Vjesnik

Demanti

N/r gl. uredniku g. Igoru Mandiću, i

g. Davoru Gjeneri

 

Zagreb, 19. 09. 2000.

Poštovane gospođe i gospodo,

šaljemo Vam za objavu ispravak krivih informacija koje su se pojavile u članku Vašeg novinara, g. Davora Gjenera, dana 18.09.00. pod naslovom “Hrvatskoj nedostaje moderna desnica”.

 

Hrvatska ima modernu desnicu

Uslijed trenutnog suprotstavljanja pravne države u Hrvatskoj pojedinim zločinačkim organizacijama i pojedincima u politici i gospodarstvu, krivo se u našoj javnosti stvara mišljenje da su Levarove ubojice po ideologiji desničari. Krivo se stvara javno mišljenje da su pojedinačni zločinci, koji su Hrvatsku vojsku osramotili u Gospiću, Mostaru ili Ahmićima, predstavnici desne politike. Zašto se pristupa ideološki kada su u pitanju pojedinačni hrvatski ekcesi? Kriva je percepcija da je Anto Đapić desničar. Zašto se o pojedincima ili grupicama ne govori pravim pojmovima? Anto Đapić nije predstavnik moderne političke desnice zato što je ekstremist, provokator, pripuz i ulizica, i trojanski konj. Njegova parapolitika ne može se svrstati u kategoriju međunarodnog standarda političke podjele na ljevicu i desnicu, socijaldemokraciju i konzervativnu demokraciju.

HDZ isto tako nije bio niti je danas konzervativna moderna desna stranka. Uvijek je bila kvazidemokratska, kvazikonzervativna i kvazidesna stranka. Suštinski je bila smjesa nacional-komunizma po kadrovima i desničarska po retorici. Ne treba zaboraviti da je Tuđman iznikao sa Staljinističke ekstremne ljevice (čitaj: titoizam) poput Mussolinija i poput njega završio na “desnom frontu”. Francuski predsjednik Mitterand doživio je obratan kafkijanski preobražaj: sa ekstremne desnice završio je na ljevici.

Namjerno se izbjegavalo stvari nazvati pravim imenom: Srušen je Berlinski zid, komunizam je doživio slom ali komunisti su i dalje ostali na vlasti. Savez komunista Jugoslavije se 1989. transformirao u nekoliko frakcija pod nazivom nekih političkih stranaka od kojih su najrelevantnije bile HDZ i SKH-SDP. Tajna služba Udba formirala je pored toga i neke stranke koje su bile zec za trku u igri tko će biti “veliki Hrvat”, tko će biti “ustaša”. Sve sa ciljem kompromitacije hrvatskog državnog prava. U zemlji koja prema podacima bivšeg Tuđmanovog upravitelja političke policije (SZUP) Josipa Manolića ima preko 120 tisuća doušnika Udbe govoriti o povratku ustaša, fašista ili ekstremnih desničara više je nego krivo. Dok su na hrvatskoj dalekovidnici pod Tuđmanovom kontrolom paradirali “ustaše” tipa Đapića i Gojkovi momci tipa generala Ćuka, Andabaka, Tute i drugi “momci”, kršilo se hrvatsko državno pravo i uništavalo pravaštvo putem režima. Tuđmanovo dijeljenje Bosne i Hercegovine s Miloševićem percepira se kao politika desnog ekstremizma. Kako bi se onda nazvala dogovorena podjela Poljske i Istočne Europe paktom Molotov-Ribbentrop 1939. godine? (Hitler je bio ekstremni desničar, a Staljin ekstremni ljevičar.) Tuđman je od vremena Drugog svjetskog rata do svog blagog disidentstva bio ekstremni ljevičar (poslije toga nacional-komunist i autokrat) a Slobodan Milošević i dan danas je ekstremni ljevičar. Obojica su se, međutim, poslužili demagogijom i za birače navukli nacionalna odijela i mahali nacionalnim stijegovima.

Tvrdnja g. Gjenera da u Hrvatskoj “nema desne političke tradicije” nije točna. Modernu konzervativnu političku desnicu (ne i desničarstvo ili desni ekstremizam) hrvatskoj javnosti prezentirao je 1990. Dobroslav Paraga kroz obnovljenu Hrvatsku stranku prava. Upravo zbog političke konkurencije i lažnog Tuđmanovog “narodnjaštva” ili političkog “desnog centra” je vrhovnik Tuđman prišao fizičkim likvidacijama pravaša (Ante Paradžik) i političkim atentatima i procesima. Tuđman je izvršio čišćenje političke scene i višestranačkog sustava upravo na Paraginom primjeru. Pri tome je HSP još koliko toliko bila akceptirana, ali ne i Paraga. Gospodin Paraga personificira modernu desnicu i ljevicu (“Dionice - radnicima, zemlja - seljacima”, “Hrvatska - Hrvatima, vlasništvo - vlasnicima”). Nikada Starčeviča nije prikazivao kao isključivog eksponenta moderne desnice nego je prihvatio njegovu konzervativnu koncepciju hrvatskog državnog prava na kojoj i danas ustraje i štiti ju. Starčevićeve slobodarske težnje političkog naroda je Paraga ukomponirao u svoju politiku ljudskih prava. Kad je osnovao HOS realizirao je kao patriot Starčevićevu platformu nacionalnog oslobođenja. Dok se SKH zalagao 1989. za jugo-federaciju, HDZ je bio za jugo-konfederaciju. Nema političara niti stranačkog lidera u Hrvatskoj koji se poput Parage 1989. zalagao za državnu nezavisnost Hrvatske i nacionalnu slobodu hrvatskog naroda. Pri tome je Paraga u američkom Kongresu 1989. rušio Markovićev jugo-režim i veliku Srbiju, zagovarajući ljudska prava.

Nije, dakle, istina da u Hrvatskoj do danas nije oblikovana moderna desna pozicija. Ona je oblikovana od Dobroslava Parage i personificirana njegovom političkom osobom. Druga je istina da moderna desna politika u Hrvatskoj od 1990. do danas (2000.) nije imala niti ni danas ima pravo javnosti. Pravaši i njhov prvak Paraga nemaju danas pravo ni na Starčevićev dom niti na HSP kao svoju stranku. To joj je negirao Tuđman a nova Vlada eskivira u ispravljanju slikovitih krivih Drina Franje Tuđmana. Zato se danas ne rješava spis o Hrvatskoj stranci prava koji se gubi na relaciji Ministarstvo pravosuđa – Upravni sud u “bespućima povijesne zbiljnosti”. To je već viđena Tuđmanova politika.

Goran Jurišić, Ured za odnose s javnošću