ZAGREB - U zadnjih desetak dana u medijima su opetovane tvrdnje nekih ministara Vlade nacionalnog jedinstva (Vlada iz razdoblja 1991.1992.) da su o nestancima gospićkih Srba znali malo ili nimalo, ali da su pojedini članovi, prije svih Zdravko Tomac i Franjo Gregurić, svoju šutnju s početka devedesetih donekle nadoknadili - iznošenjem činjenica u svojim knjigama koje tematiziraju to razdoblje.

Tako Dražen Budiša izjavljuje da o zločinima hrvatskih postrojbi nad Srbima u Gospiću, iako je bio član Vlade, nije ništa znao, te da se o tome informirao tek godinama kasnije iz knjige Franje Gregurića. Gregurić je prije dvije godine objavio knjigu “Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske” i u njoj precizno naveo sve aktivnosti Vlade od 1. kolovoza 1991. godine do 10. kolovoza 1992. godine. Pažljivo iščitavajući njegovu knjigu, kako bismo se i sami uvjerili što bi to Budiša - slijep i gluh za patnje nehrvata, ali i nekih Hrvata u Gospiću tih mjeseci kao i ostali čitatelji mogli doznati o aktivnostima Mirka Norca, Tihomira Oreškovića, Ante Karića i ostalih zaključujemo da se doznati ne može ništa. Jer premijer baš ništa značajnog o tome nije ni napisao.

Nešto manje apstraktan, ali i dalje neinformativan, Gregurić je i nekoliko stranica dalje kad prenosi zaključke Vlade o negativnostima u Hrvatskoj vojsci i na ratnim područjima. Na stranici 409 prenosi zaključke Vlade od 4. veljače 1992., kojom je predsjedao sam Tuđman, u kojima se nabrajaju neke anomalije - od nedovoljne zaštite Ijudi, ubijanja, odvođenja, uništavanja dobara, preko sukoba HV-a i policijskih snaga, nediscipline, ratnog profiterstva, neučinkovitog pravosuđa pa do nemogućnosti da se kontroliraju pojedine općinske uprave. Tko se odmetnuo, koje se općinske uprave ne pokoravaju, koje se to postrojbe vojske i policije sukobljavaju, gdje se odvode ljudi, tko je pogubljen, itd. - takva pitanja bivšeg premijera u toj knjizi ne zanimaju. Sve je, zapravo, po drugi put prešućeno. Ni razmak od sedam godina nije bio dovoljan Greguriću da navede punu istinu o Gospiću.

I potpredsjednik tadašnje Vlade, Zdravko Tomac, požurio je memoarizirati svoja iskustva, pa o svom dopredsjednikovanju objavljuje knjigu odmah po svom izlasku iz Vlade u Ijeto 1992. godine. Knjiga se zove “Iza zatvorenih vrata” i, osim intrigantnog naslova, ne nudi nikakve nove i nepoznate činjenice, pogotovo ne one o Gospiću. Još “vruć” od vlasti i sudjelovanja u ratnoj Vladi, Tomac uglavnom glorificira njezin rad, posve zaboravljajući napisati i crnu stranu tog rata s kojom je Vlada i on osobno bio upoznat. Naime, već se duže zna o prepisci Ante Karića, tadašnjeg Vladina povjerenika za Liku i Zdravka Tomca. Sam Tomac otkriva da ga je na egzekucije u Gospiću na vrijeme upozorio jedan časnik HV a srpske nacionalnosti, čak je na Tomčevu inicijativu, barem on tako kaže, Manolić pokrenuo istragu o događajima u Gospiću koja je rezultirala hapšenjem Oreškovića itd. Ništa od toga nije ušlo u njegovu knjigu, kao što nije ušla ni činjenica prosvjeda Helsinki Watcha o eksterminiranju Srba o kojoj se Vlada trebala očitovati. Ono što je znao, Tomac privatno nikad nije kazao javno u svojoj bogatoj bibliografiji u devedesetima, čak ni u knjizi “Zločin bez kazne” u kojoj su glavna tema zločini u ratu. Da je svoja saznanja o Gospiću publicirao na vrijeme, zločine bi u Gospiću učinio činjenicom iz domaće političke povijesti preko koje se ne bi moglo tako olako prolaziti i koja bi obavezivala. Recimo, javnog tužitelja.