Do kada će Crkva u Hrvata o svim političkim promjenama, sukobima i kontroverzama govoriti taktički uvijeno u celofan ili diplomatski u rukavicama s onim neutralistički-prezrivim gardom polemičara koji bi vam rado tu rukavicu bacio u lice, ali, eto, »ne želi prljati ruke«? Jer, u prošlih 10 godina otkako je uspostavljena samostojna hrvatska država, većina službenih priopćenja Hrvatske biskupske konferencije »složena« je u tom tonu. Tako i ovom prigodom, kad su biskupi odaslali svoju poruku s prošlog plenarnog zasjedanja u Poreču. Dobar dio poruke, u devet točaka, već je anticipiran, u Bozanićevoj propovijedi u Rovinju za blagdana sv. Eufemije te u dva urednička komentara Glasa Koncila: »Hrvatska mržnja« i »Sukob elita«, oba objavljena u rujnu. Biskupska poruka iz Poreča samo je zaokružila pojedinosti i službeno zapečatila stav Crkve o aktualnim političkim zbivanjima i društvu, »koja su u znaku zabrinjavajućeg polariziranja i zaoštravanja stavova, sve do prijetnje nasiljem«, kako to primjećuju biskupi.

Nema spora da su neki djelovi biskupske poruke izraz pozitivnog nastojanja da se pridonese raskrinkavanju manipulirajuće dramatizacije političke zbilje i realističnijem razumijevanju složenih društvenih odnosa u državi. To je poziv političkim subjektima i udrugama branitelja da se suzdrže od radikalne politizacije Domovinskog rata, da ne poduzimaju ništa što bi ugrozilo državu i omalovažilo žrtve podnesene u Domovinskom ratu te da se sporna pitanja rješavaju demokratski, putem legitimnih predstavnika u Saboru. Osobitu težinu ima poziv »svima koji raspolažu silom i političkom vlašću« da ne nasjedaju političkim provokatorima, »kojima nije na pameti dobro hrvatskog naroda ni ostalih hrvatskih građana, nego stanoviti pojedinačni, stranački ili usko nacionalni interesi«.

Međutim, u taj načelno pozitivni okvir strateški je utkana mreža britkih primjedbi novoj hrvatskoj vlasti, koja daje naslutiti da ni ona nije »bez putra na glavi«, pa hrvatski biskupat, već po svojoj pedagoškoj navadi, mora i njoj udijeliti desetak odgojnih šiba po »predugim prstima«, tek da shvati tko je moralni meritum ovoga naroda.

Pa se tako, iz Poreča, aktualnoj vlasti poručuje niz proizvoljnosti i paušalnih ocjena tipa: »Ako Domovina još nije u stanju vrednovati i nagraditi najzaslužnije za uspostavu hrvatske države, ipak ne smije ničim pokazati da ne cijeni njihove žrtve«. Jasno, kada bi i čime domovina mogla nagraditi najzaslužnije kad su njene resurse - zemlju i ine nekretnine, poduzeća, visoke plaće i mirovine, ekstrapovoljne kredite i bianco najamnine - za desetgodišnjeg staža među sobom podijelili (po principu cash and carry, samo što cash nitko nije vidio) »zaslužnici« bivše vlasti, koji su riječ »domovina«, s rukom na srcu (ili lisnici!?) izgovarali u epskom zanosu s trostrukim d: »Domovina d.d.«! Pa, sada, kad nova Vlada, voljom naroda i slovom zakona, nastoji revidirati »zasluge« romantičnijih »dioničara«, koji su u svom »domoljubnom« zanosu domovinu poistovijetili s nevjestom, a njena blaga s mirazom, onda se, po biskupima, »stječe dojam da se takvim postupcima, kao i iznošenjem afera i otkrivanjem dossiera, više želi zastrašiti narod i skrenuti njegovu pozornost od neriješenih socijalnih i gospodarskih problema«.

Osobito zapanjuje diplomatska dvosmislenost, kojom biskupska poruka tretira trenutno najosjetljiviju temu u hrvatskoj političkoj žiži: procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine i kriminalne radnje u Domovinskom ratu. Naime, u najmanju je ruku neukusno ratne zločine definirati kao »prekoračenje granice nužne obrane«, jer se takvima eventualno mogu tretirati slučajevi na bojištu, gdje su jedni drugima sučeljeni naoružani vojnici, ali ne i pljačka, palež, zlostavljanje i likvidiranje civila pod grotesknom izlikom čišćenja pozadine i pete kolone. Biskupi, naravno, osuđuju zločine, zalažu se za pravnu državu i njihovo sudsko procesuiranje, ali istodobno očekuju da se ti događaji razmotre u povijesnom i uzročno-posljedičnom kontekstu. Zaboravljajući ili previđajući da se zločinu ne mogu pronaći olakotne okolnosti ni u pretpostavljenom kontekstu samoobrane, osvete ili pravdoljubiva afekta - ni etički niti zakonski, a najmanje ljudski i kršćanski.

Zato, šokira s koliko se manevarske ekvilibrantnosti u poruci pokušava sugerirati hrvatskoj javnosti da biskupi, eto, podržavaju pravnu državu, legitimitet vlasti i zakonsko procesuiranje eventualnih ratnih zločina, ali da se zlo čini i kad se »"knjiga zlodjela" rata lista po nekim određenim političkim potrebama i narudžbama«. Pa, zar su oci biskupi tako brzo zaboravili tko je godinama odgađao zakonsko istraživanje i procesuiranje - i srpskih i hrvatskih ratnih zločina? Prvih zato da može pred očima svjetske javnosti zataškati one druge. A drugih, gle čuda, zato da od njih pilatovski opere ruke.

I zato, sve dok se zločin ne nazove pravim imenom i ne ogoli od »eufemizama« (poput »prekoračenja granica nužne obrane«), sve nevine žrtve i istinski heroji Domovinskog rata uistinu neće biti pravedno vrednovani. Stoga se može reći da je poruka biskupa u jednom svom djelu realna i trijezna, a u drugom je oportunistički popustila taktici ekvilibriranja između vladajućih lijevih snaga i umjereno desnih u kojima, unatoč idejnim razmimoilaženjima, Crkva još ima nemalu podršku i kojih se ne želi olako odreći.