Ako se u današnjoj Europi uopće još odigrava neki politički proces od globalnog značenja onda je to proces proširenja Europske unije na Istok. Nažalost, njegov autentično politički karakter veoma često se previđa. Pitanju proširenja pristupa se pragmatički kao problemu puka prilagođavanja zemalja kandidata političkim, ekonomskim, kulturnim i ostalim standardima razvijenoga europskog Zapada. Kada je, dakle, politička odluka o principijelnom prihvaćanju neke zemlje u članstvo Zajednice jednom već donijeta, onda ostaje samo još da se dogovori vozni red usklađivanja i stvar je takoreći gotova. Kao da je riječ o procesu koji nema nikakve, a kamoli globalne političke dimenzije.

S tim uvjerenjem kao i s najboljim namjerama koruški su Zeleni organizirali ovoga ljeta u Pliberku (hrvatski: Bleiburg) susret slovenskih i austrijskih politologa, povjesničara i pridruženih intelektualaca na temu skora pristupa Slovenije Europskoj Zajednici. Slovenija, naime, zajedno s Češkom, Mađarskom, Poljskom i Estonijom, čini prvu grupu kandidata za članstvo u EU s kojima konkretni pregovori traju još od 1998.

Budući da su političko pitanje pristupanja Uniji organizatori skupa shvatili kao riješenu stvar, odlučili su sa Slovencima porazgovarati i konkretnim detaljima njegove realizacije. Tako se u Pliberku dva dana, u veoma konstruktivnoj atmosferi, raspravljalo o novim oblicima suživota Austrijanaca i Slovenaca duž granice koja samo što nije nestala. Na kraju, u zaključnoj diskusiji, ispričavši se što odstupa od teme, jedan je povjesničar iz Graza priupitao slovensku delegaciju što zapravo Slovenci, na temelju iskustva svojeg dugogodišnjeg suživota s drugim nacijama, religijama i kulturama bivše Jugoslavije imaju poručiti zemljama članicama današnje Europske unije? Jasan i nedvosmislen odgovor uslijedio je odmah: što više razlika, to gore! Prisutni Austrijanci - svi većinom liberalno, antirasistički i multikulturalno nastrojeni, u najmanju ruku pak predstavnici onih austrijskih političkih i moralnih snaga koje su se suprotstavljale velikonjemačkim pritiscima na slovensku manjinu u Austriji - nisu se ni snašli, a već je uslijedio dodatak: Slovenci smatraju da bi za Europsku uniju bilo najbolje da odmah obustavi svako proširenje na Istok. Osim toga, nastavili su, Slovenija nikada neće prihvatiti federalizaciju Europske unije, koju je, upravo u to vrijeme u svojem predavanju na Berlinskom sveučilištu, njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer spomenuo kao mogući model buduće političke organizacije Europske unije. I prijedlog prema kojem bi manje zemlje članice samo u skupinama mogle odlučivati ravnopravno s velikim i moćnima kao što su Francuska, Njemačka i Velika Britanija, Slovenci su, također, odlučno odbacili.

Za okruglim stolom debatne sale Slovenskog narodnog doma u Pliberku nakon tih je riječi zavladao potpuni muk. Sve ono što je za prisutne Austrijance predstavljalo sam smisao njihova političkoga i intelektualnog angažmana - ideal tolerantnog suživota u multikulturalnoj zajednici - bačeno je s par riječi u smeće, i to upravo od onih za čije dobro su se u svojem političkom kontekstu ti Austrijanci zauzimali. Kulturne i povijesne razlike nisu zlo i nesreća, nego bogatstvo i šansa, govorili su pružajući ruku svojim manjinama, na prvom mjestu slovenskoj. A sada ti isti Slovenci ove razlike proglašavaju glavnom političkom preprekom koju projekt ujedinjenja mora svakako izbjeći. Prema liberalno demokratskim standardima europskog Zapada, slovenski je stav naprosto rasistički. Poruka ljubavi, snošljivosti, razumijevanja koju je Europa u svom projektu proširenja odašiljala na Istok, vratila joj se kao politički eho ksenofobije i rasizma.

Za nas, međutim, koji smo sa Slovencima dijelili istu političku sudbinu bivše Jugoslavije, odnosno njena raspada, slovenski je stav potpuno razumljiv. Naravno da su u odluci izdvajanja iz bivše Jugoslavije rasistički motivi - naročito u odnosu prema »primitivnom, lijenom i prljavom« balkanskom jugu - igrali barem jednako važnu ulogu kao i legitimna obrana od unitarističkog pritiska Miloševićeva podivljala srpstva. Naravno da federalizacija ne dolazi u obzir, jer je upravo parola »jedan čovjek, jedan glas« ne samo u Sloveniji doživljena kao najgora prijetnja nacionalnoj samobitnosti koja je Slovencima već u bivšoj SFRJ bila zajamčena na razini države. I naravno da Slovenci u svojim novim integracijama ne misle ići ispod razine te bivše Jugoslavije, u kojoj su o svojoj sudbini odlučivali ravnopravno s ostalim nacijama na načelu »jedna nacija-država, jedan glas«, bez obzira na veličinu pojedine nacije.

Liberalno-demokratska, multikulturalistička Europa, koja danas ideološki predvodi projekt proširenja Europske unije na Istok, nikad ranije nije ni pokušala shvatiti političku genezu raspada bivše Jugoslavije. Problem na kojem je u ratnoj katastrofi propala ta zemlja za zapadnu je Europu bio i ostao u osnovi kulturološki. Politička kriza, socijalno rasulo i napokon rat pripisani su zaostalom kulturnom identitetu balkanskih naroda, koji umjesto da civilizirano surađuju vode besmislene ratove. Tako je politička istina jugoslavenskog problema potisnuta kao stvar jednog u svojoj biti neeuropskog kulturnog identiteta. Jugoslavija je postala stvar neeuropske kulturne prošlosti, a ne problem europske političke sadašnjosti, odnosno budućnosti.