Tko kaže da je pisanje pisama izašlo iz mode, da su nestali romantički nastrojeni epistolarni duhovi? Telefoni, video-telefoni, umreženi kompjuteri, kamere i ine igračkice suvremene simultane komunikacije politički su apsolutno neupotrebljive, štoviše, pogubne. Iz ljubavi prema istini Sokrat, uči se, nije napisao ni jednu jedinu riječ. Isus je samo zgodimice šarao po pijesku, a sveti Toma Akvinski na smrtnoj je postelji zaklinjao subraću da spale sve što je ikad ispalo ispod njegova pera, jer da je riječ o »praznoj slami«. Aristotel (uf, baš sam dosadan) osnovao je šetalačku (peripatetičku) školu u kojoj je s drugovima razgibavao nožne tricepse, vodeći umne razgovore. Dijalogiziranjem, smatrao je taj antički šetač, stvara se »bazen govora« u kojemu napokon može isplivati istina. Pisanje pak pisama, privatnih ili javnih, idealna je Rubickova kocka za razbibrigu. Poput delfijskih proročanstava koja istovremeno otkrivaju i skrivaju stvarnost, pisana riječ stoji mirno, šuti, ne odgovara i ukopano strši, bez nade da će progovoriti nakon svoje posljednje točke. Između redaka zjapi bjelina koju popunjava svatko naosob. Dvanaest generala definitivno nije htjelo razgovarati.

Slijedeći formu sv. Pavla, J. J. Rousseaua, Zole ili Berkovića, raspisala se i sakro-sekularna straža - Crkva i vojska. Kao »brončani«, kroz cilj skribomanske utrke a pod zamišljenim geslom »nadrljati tko će epistolu bolju«, stiže politički entitet imena HDZ. I neka sad netko kaže kako se u Hrvatskoj ne piše. Da im je još, k tomu, stalo do istine...(što nisu otišli na kavu s Predsjednikom?!) »Proglasom hrvatskom narodu u domovini i svijetu« HDZ je opet i ponovno pokazao kako nije riječ o uskogrudnoj i definiranoj političkoj struji, već pankozmičkom pogledu na svijet. To su pobornici iskona, predstavnici one točke u kojoj se svi Hrvati (ako ne i čovječanstvo) sabiru u svojem bitku, dakako, hrvatskom. Kud ćeš teži argument - s njima u konspiraciji, »su-disanju«, dahću i Crkva i vojska. Eksponenti zemaljskog i nebeskog poretka. Da je HDZ zapravo organizacija višeg smisla, skoro mistička zajednica monista, otkriva se već na leksikološkoj razini. Domaća je politika »otuđena«. Jedna Zajednica ima posla sa Strankama. Domovinski rat, ljudske jame, PTSP-bolesnici, invalidi, udovice, siročad, braniteljske osmrtnice, Vukovar i sva pripadajuća paklena statistika ratnih posljedica, zapravo je špil karata na koje igraju hadezeovi kockari. Politika je poker, to prljaviji i sramotniji, što se više poziva na »bolnu stvarnost«, što više »dribla« katastrofama, tragedijama, pogibijama - ljudskom krvlju. Kiču odani zaštitnici »svepovijesnih vrijednosti« hrane se, nadalje, inflacijom epskih tirada i pridjevnog apsolutizma. Sve je oduvijek i zauvijek, historijsko i jednoglasno. Diluvijalna »zna se« ideologija.

Grijeh aktualne vlasti neoprostiv je. Domovinski rat naprosto nije postao pomoćni glagol službene retorike, a pridjev »hrvatski,a,o« izgubio je status veznika. Eto ti kriminalizacije. No zna Zajednica što radi. Političke poene to udruženje može, očito, dobiti jedino ratovima. Kakav vojni »pučić«, što da ne? Blagopokojni dr. Tuđman svojedobno se deklarirao kao sljedbenik generala Franka, španjolskog diktatora i predvodnika vojnog ustanka kojim je 1936. godine započeo rat protiv Španjolske Republike. Franjini sinovi, eto, hamletovski hipnotizirano slijede duh Oca, aklamirajući generalskoj političkoj intervenciji. Valjda im je jedino žao što nisu progovorili nečim uvjerljivijim. Nego, eto, poetski mlitavo, cesarićevski. (Ah, »pero, ta mala, ta obična stvar«.)