Jutarnji list: 03. 10. 2000.

Kako definirati Domovinski rat

Piše: Zdenko Duka

Paradoksalno je da se proglasom - pamfletom, kojim je reagirao na Mesićevu odluku o prisilnom umirovljenju sedam aktivnih generala Hrvatske vojske zbog otvorenog pisma javnosti, HDZ pokazuje radikalniji bez Ivića Pašalića nego s njim.

Pašalića su jednoglasno smijenili HDZ-ovi zastupnici kao potpredsjednika Sabora dok je bio na putu navodno zbog toga što je kompromitiran u javnosti, bez obzira što ga je manje-više isto društvo, ali u tajnom glasanju, prije osam mjeseci postavilo na to mjesto, iako se i tada dobro znalo u koliko je afera umiješan.

No, da je Pašalić bio glavni tvorac, subotnji proglas HDZ-a bio bi pametnije, mnogo lukavije i politički taktičnije napisan, a i u demagogiji, po kojoj je Pašalić poznat, teško bi nadmašio napisani proglas. Prvo, HDZ optužuje vlasti da žele poništiti državni suverenitet i "uvesti Hrvatsku u balkansku asocijaciju". Drugo, tvrdi da su vlasti komunističke "prožete antihrvatskim duhom", a da način obračuna s neistomišljenicima poprima razmjere "režimskog terorizma". Obznanjuje se da su HDZ-ovi zahtjevi istovjetni sa zahtjevima stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, a to, među ostalim, znači da se traže ostavke predsjednika Republike Mesića i ostavka cjelokupne Račanove vlade i uhićenje oko 20.000 Srba koji su u Hrvatskoj, a pomilovani su zakonom o oprostu (tako tvrdi i to traži zagrebački stožer).

Nadalje, HDZ optužuje da "ovaj režim nastoji čašu vaše gorčine preliti preko ruba građanskog rata".

Smisao proglasa hadezeovaca je u pozivu strankama šestorke da razvrgnu koaliciju "s komunistima" jer dok pozivaju na hitne prijevremene izbore, svjesni su da HDZ i zajedno s Đapićem, Gabelicom, Veselicom, Pavelićem i Schwartzom ne može prebaciti petnaestak posto.

Ako se već ide na vrednovanje bliske povijesti zbog bolje budućnosti, sadašnje vlasti i mnogi prisluškivani građani u ondašnjoj policijskoj državi mogli bi HDZ optužiti za sve ovo za što on optužuje. Kada bi se samo malo vratili u prošlost, prisjetili bismo se posvemašnje izolacije Hrvatske kojom je najdoslovnije bila vezana uz (po)ratni Balkan, a hrvatski je režim svijet svrstavao blisko uz Miloševićev u Srbiji. I ne bez razloga jer su dva poglavara i režima surađivali u ratu u Bosni i Hercegovini i godinama se pokušavali dogovoriti o ratnom plijenu. Hrvatska nije bila u balkanskoj asocijaciji, ali je i te kako bila povezana sa Srbijom.

Isto tako, može se HDZ optužiti da je stvorio protuhrvatski i protunarodni režim, ne samo toleliranjem nego interpretacijom besprizornih pljački kao da su one u najširem hrvatskom državnom interesu. Istražni organi i pravosuđe nisu reagirali kad je ubijeno više stotina Srba nakon Oluje i spaljeno ako 20 tisuća kuća jer je valjda i to bilo u državnom interesu. Iz tog se rakursa može shvatiti priglup Sanaderov ultimatum Vladi da do tog i tog datuma uhvati Levarova ubojicu. Jer HDZ-ovo je pravosuđe tako radilo, kad im je trebao krivac - našli su ga.

Nakon ovog HDZ-ova proglasa razvidnije je da ni 3. siječnja ni trećesiječanjskog režima ne bi niti bilo da je poživio Franjo Tuđman.

On te izbore, uz podršku svojih stranačkih kolega, ne bi bio priznao kao što 1995. nije priznao izbore za Zagreb i kao što izbore u Jugoslaviji ne priznaje kolega Milošević.

Ovih dana će se u Saboru u povodu traženja stožera i HDZ-ovih prijedloga raspravljati o aktualnoj političkoj situaciji. HDZ-ova je ambicija da se nakon rasprave donese deklaracija o Domovinskom ratu, a donošenje konsenzualne deklaracije podržavaju i Tomac i Tomčić.

Ako se većina zastupnika ipak odluči na sastavljanje deklaracije i na taj način krene u susret HDZ-ovim zahtjevima i zahtjevima braniteljskih udruga ne bi li ih makar malo odobrovoljila, treba, uz svu hvalu efikasnosti i junaštvu hrvatske vojne sile, i jasno definirati smisao hrvatskog obrambenog rata.

Ako se već mimo konačnijeg povijesnog suda ide na političke definicije da bi se lakše sagledala sadašnjost i budućnost, moralo bi se reći da je smisao tog rata bila samo obrana Hrvatske u avnojevskim granicama, da se nije pristajalo na ništa manje od toga, ali i da cilj nije bio da se te granice prijeđu. Tamo gdje su se te granice prelazile, trebalo bi to reći, to više nije bio Domovinski rat, a nije niti podvig ni junaštvo.

Treba istaći da je hrvatska država ravnopravna za sve koji u njoj žive i da cilj Domovinskog rata nipošto nije bio uspostavljanje Hrvatske kao ekskluzivne etničke države, a upravo bi se to dalo zaključiti iz pojedinih zahtjeva stožera.

I, zbog nerazumijevanja, treba ponoviti ono što je toliko jasno da je glupost govoriti - da institucije vlasti moraju imati potpuno odriješene ruke u procesuiranju onih za koje se sumnja da su se ogriješili ratnim zločinima jer ne mogu udruge ili HDZ birati koga se smije, a koga ne smije hapsiti.