Poučno je bilo slušati prve istupe novog jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice. Taj političar, čini se, vjeruje u demokratska načela, a svjestan je i pogubnosti međunarodne izolacije i gospodarskih sankcija za budućnost svoje zemlje. Zacijelo će uložiti mnogo truda da od SRJ načini državu koja više ne bi bila političko ruglo i opasnost za regionalni mir. Od dobrih se želja, međutim, ne živi. Koštunica je u tim svojim istupima iskazao i priličan stupanj diplomatske naivnosti, na trenutke i gotovo nevjerojatnu lakomislenost. Je li nešto od toga bilo i zbog bojazni od pučističkog ponašanja vojske i policije, na kojima se i zasnivao Miloševićev režim, tek će se vidjeti, ali on je i ranije davao slične iskaze.

Novoustoličeni predsjednik SRJ, pojednostavljeno rečeno, zamišlja međunarodnu zajednicu kao veliko samoposluživanje u kojem će Srbi uzimati samo onu robu koja im trenutačno odgovara, i to u pozamašnim količinama. Ostalo će zaobilaziti u širokom luku, a ne bi im se dopadalo da im netko zbog toga ozbiljnije prigovara. Koštunica je zacijelo uvjeren da će ga Europska unija i SAD godinama maziti i paziti samo zato što je preoteo dužnost od balkanskog krvnika. On, primjerice, uopće ne bi surađivao s haaškim tribunalom, dijeleći u tome i lekcije tužiteljima i sucima kao "produženoj ruci Amerikanaca", ne slaže se ni s najavom da će SRJ za prijam u međunarodne institucije proći istu onu mukotrpnu proceduru kao i ostale sljednice SFRJ, no zato će odmah tražiti stotine milijuna dolara za obnovu infrastrukture i oživljavanje gospodarstva.

Nešto od toga optimizma bez pokrića imala je i hrvatska šestorka kad je početkom godine preuzimala vlast od HDZ-a, nepopularnog u međunarodnoj javnosti, ali Koštunica je, u skladu s tipičnim srbijanskim mentalitetom, mnogo neumjereniji. Zato će idućih tjedana i mjeseci iz Beograda stizati niz zanimljivih i uznemirujućih vijesti. Pitanje je, prije svega, može li šarolika Demokratska oporba Srbije uopće i oblikovati vladu bez ozbiljnih kompromisa sa socijalistima, kao i Bulatovićevim sljedbenicima. Još je zanimljivije to što bi manju federalnu jedinicu, zbog Đukanovićeva bojkota izbora, trebala predstavljati stranka koja ima samo četvrtinsku potporu tamošnjeg biračkog tijela. Koštunica će pokušati Podgoricu zadržati u svojoj državi, no, ako je istinski demokrat, mora dopustiti da konačnu odluku o tome donesu sami Crnogorci.

Koštunica bi rado povećao i nazočnost na Kosovu, gdje ga Albanci odbacuju, a na tom bi pitanju brzo mogle frcati iskre i s međunarodnom zajednicom. Ako nova vlast svim manjinama osigura prava po europskim standardima, otvara se i pitanje multietničke Vojvodine i muslimanskog Sandžaka. Ako to ne učini, službeni Beograd opet upada u nevolje sa svjetskom diplomacijom. Isto će se događati ako ne normalizira odnose sa susjedima, dakle i s Hrvatskom, dok bi to za Srbiju značilo i ponovno pitanje odgovornosti za vojnu agresiju, kao i naknadu goleme ratne štete.

Što god novi beogradski lider učini, nekome neće biti prihvatljivo. Neizvjesno je samo koliko je on kao političar sposoban odabirati manje loše poteze kako bi barem minimalno uskladio srbijanske interese i vanjskopolitičke realnosti. Logično je, stoga, očekivati česte pokušaje njegova političkog uklanjanja, odnosno dramatične prijetnje razočaranih diplomatskih krugova. Najlošije je od svega što i Miloševićeva smjena prolazi bez prave ideološke katarze jer su se protiv "vožda" posljednjih godina okrenuli i oni koji su ga gurali u krvave ratove.